“Kad bi lav mogao govoriti, ne bismo ga razumjeli.” (Ludwig Wittgenstein)
Muzika uz post: Ultimate 80s Hits Mix
Postoji jedna tiha pretpostavka koju nosimo sa sobom kad god izgovorimo riječ inteligencija: da već znamo kako ona izgleda. Zamišljamo mozak, jezik, rješavanje zadataka, možda računar koji igra šah bolje od svakog čovjeka. U toj slici inteligencija je nešto što se prepoznaje na prvi pogled, jer manje-više liči na nas. Ali čim pokušamo reći šta je ona zapravo, tlo pod nogama počne popuštati.
Da li je inteligencija sposobnost rješavanja problema? Onda je i termostat pomalo inteligentan. Je li to učenje iz iskustva? Onda uče i bakterije. Je li to postavljanje ciljeva i njihovo ostvarivanje uprkos preprekama? Onda cilju teži i korijen biljke koji u mraku zaobilazi kamen tražeći vodu. Svaka definicija koju ponudimo ili propušta ono što nedvojbeno smatramo umnim, ili u svoje okrilje prima pojave koje smo navikli zvati pukom mehanikom.
Ovo poglavlje polazi od sumnje da problem nije u tome što nam nedostaje prava definicija, nego u tome što pogrešno postavljamo pitanje. Pitamo gdje se inteligencija nalazi, kao da je stvar zatvorena u kutiju, umjesto da pitamo kako se ona ponaša i u koliko se oblika može pojaviti. Kada pitanje okrenemo na tu stranu, otvara se mogućnost koja je istovremeno uzbudljiva i pomalo uznemirujuća: da smo okruženi umovima koje ne prepoznajemo, i da je i naš vlastiti um nešto sasvim drugačije od onoga što nam se čini iznutra.
Pitanje nije samo akademsko. Način na koji odgovorimo na njega određuje koga i šta uvrštavamo u krug bića prema kojima imamo obaveze, kako se odnosimo prema životinjama, a odnedavno i prema mašinama koje sve uvjerljivije oponašaju razgovor. Ako pogriješimo u jednom smjeru, pripisat ćemo um onome što ga nema; ako pogriješimo u drugom, previdjet ćemo um tamo gdje ga ima. Rijetko koje pitanje istovremeno dira i najdublju metafiziku i sasvim svakodnevnu etiku.
Krenut ćemo zato zaobilaznim putem. Umjesto da odmah ponudimo odgovor, prošetat ćemo kroz slučajeve koji ruše naše pretpostavke jednu po jednu: kroz bića koja misle bez mozga, kroz um raspršen po pipcima, kroz osjetilne svjetove u kojima bismo se izgubili, kroz mozak koji izmišlja stvarnost prije nego što je vidi, i, na kraju, kroz mašine koje govore našim jezikom a možda ne razumiju nijednu riječ. Svaki od tih slučajeva odnijet će po jedan komad naše sigurnosti, dok na kraju ne ostanemo pred pitanjem koje je mnogo dublje od onoga s kojim smo krenuli.
Šta uopšte tražimo kada tražimo inteligenciju?
Kada bismo napravili spisak svih ponuđenih definicija inteligencije, dobili bismo popis koji se sam sebi protivi. Za jedne je to sposobnost apstraktnog mišljenja, za druge brzina prilagođavanja, za treće moć predviđanja budućnosti, za četvrte jednostavno ono što mjere testovi inteligencije. Problem nije što su te definicije loše. Problem je što svaka od njih hvata jednu nit, a ispušta ostale, pa se nijedna ne može uzdići do konačne.
Zato je korisnije priznati da se iza jedne riječi krije snop različitih pitanja. Mora li um imati mozak, ili je mozak samo jedno od rješenja koje je priroda pronašla? Mora li um imati tijelo, ili može lebdjeti u čistoj apstrakciji? Mora li iza inteligencije stajati život, ili je moguća i u neživom? I, najteže od svega, možemo li uopšte prepoznati inteligenciju koja je toliko drugačija od naše da nema nijednu osobinu koju smo navikli tražiti?
Ta posljednja mogućnost najviše uznemiruje. Mi smo, na kraju krajeva, sudije koje ocjenjuju da li je nešto pametno, a svaki sudija sudi po vlastitoj mjeri. Prepoznajemo inteligenciju kad govori našim jezikom, rješava naše zadatke, kreće se u našem tempu. Sve što je previše sporo, previše raspršeno ili previše strano jednostavno ne uđe u naše polje pažnje. Moguće je, dakle, da pitanje “šta je inteligencija” u sebi krije skriveno “šta je inteligencija koja liči na nas”, a to su dva vrlo različita pitanja.
Ima još jedna zamka, suptilnija od svih. Skloni smo misliti o inteligenciji kao o jednoj ljestvici, s kamenom na dnu i čovjekom na vrhu, uz sve ostalo poredano između. Ali priroda ne poznaje takvu jednu ljestvicu. Pas nadmašuje čovjeka u svijetu mirisa jednako uvjerljivo koliko ga čovjek nadmašuje u algebri. Ne postoji jedno mjerilo pameti, nego mnoštvo sposobnosti, svaka skrojena za svoj zadatak. Uspoređivati ih po jednoj osi jednako je besmisleno kao pitati da li je čekić bolji od pile.
Da bismo se odmaknuli od vlastitog odraza u ogledalu, najbolje je krenuti od slučajeva koji nas tjeraju da protrljamo oči. Od bića bez mozga koja ipak rješavaju probleme, od bića s mozgom koji ni po čemu ne liči na naš, i od svjetova osjeta toliko drugačijih od našeg da bismo, uronjeni u njih, prestali vjerovati da uopšte poznajemo stvarnost.
Um bez mozga
Prva pukotina u uobičajenoj slici pojavljuje se čim shvatimo da rješavanje problema ne zahtijeva ništa što bismo prepoznali kao mozak. Sluzava plijesan, jednoćelijski organizam Physarum polycephalum, nema nervni sistem, nema neurone, nema ništa što bismo nazvali centrom odlučivanja. Pa ipak, kada je stavljena u lavirint s hranom na dva kraja, ta žućkasta masa povukla se iz slijepih hodnika i razapela svoje tijelo tačno duž najkraćeg puta između izvora hrane. U jednom kasnijem pokusu naučnici su rasporedili zobene pahulje po mapi Japana, na mjestima gdje leže gradovi oko Tokija. Plijesan je izrasla u mrežu veza koja je po efikasnosti bila začuđujuće slična stvarnoj mreži tokijske željeznice, koju su projektovali inženjeri. Organizam bez ijednog neurona riješio je optimizacijski zadatak nad kojim bi se i čovjek s olovkom oznojio.
Slične priče stižu iz svijeta biljaka. Mimoza, biljka koja sklapa listove na dodir, nakon ponovljenog bezopasnog uznemiravanja prestaje reagovati, kao da je naučila da opasnosti nema, i to naučeno ponašanje zadržava sedmicama. Rezultati takvih pokusa su osporavani i o njima se još raspravlja, ali sama činjenica da ozbiljno raspravljamo o pamćenju kod bića bez nervnog sistema pokazuje koliko su nam granice pojma postale nesigurne. Ni imuni sistem nije ništa manje zagonetan: on pamti neprijatelje s kojima se sreo prije više decenija, razlikuje svoje od tuđeg i uči na iskustvu, a nema nijedan neuron.
I najskromnija bakterija donosi neku vrstu odluke. Plivajući, ona neprestano upoređuje koncentraciju hrane sada s onom maloprije, i po toj razlici bira hoće li nastaviti pravo ili se nasumično preokrenuti i krenuti iznova. To je, u najsićušnijem obliku, isti posao koji radi i naš mozak: mjeriti svijet, upoređivati ga s očekivanjem i djelovati da se stanje popravi. Mnoge bakterije čak i razgovaraju hemijskim signalima, broje se, i tek kada ih se skupi dovoljno, zajednički pokreću ponašanja koja pojedinačna ćelija ne bi mogla izvesti.
Najdalje u tom smjeru otišao je biolog Michael Levin, čiji istraživački program pomjera granicu između materije, organizma i uma na način koji mnoge uznemiruje. Levin proučava bioelektricitet, sitne razlike u naboju između ćelija, koje tijelo koristi kao neku vrstu unutrašnjeg nacrta oblika. U njegovoj laboratoriji planarije, sitni crvi poznati po sposobnosti obnavljanja, mogu se navesti da iz odsječenog dijela izrastu s dvije glave umjesto jedne, i da tu izmijenjenu shemu tijela pamte kroz naredne cikluse regeneracije, iako im se genetski kod uopšte nije promijenio. Pamćenje oblika, dakle, ne mora ležati samo u genima; može biti zapisano i u obrascu električne aktivnosti tkiva.
Iz istog programa nikli su i ksenoboti, sićušni sklopovi napravljeni od žabljih ćelija koje su, oslobođene svoje uobičajene uloge, počele same graditi nova, pokretna tijela. Ti sklopovi plivaju, zacjeljuju kada ih se ošteti, a u nekim uslovima čak i skupljaju rasute ćelije u nove kopije samih sebe. Nijedan inženjer im nije rekao šta da rade; sposobnost da teže nekom obliku i da ga održe bila je već upisana u samu tvar od koje su načinjeni.
Levin iz svega toga izvlači radikalan zaključak. Sposobnost da se teži cilju, da se prepozna odstupanje od željenog stanja i da se ono ispravi, nije rezervisana za mozgove. Ona postoji, u sve slabijim oblicima, sve do razine pojedinačne ćelije, koja na svoj način “rješava problem” kako da od dostupnih dijelova izgradi ispravno tkivo. Svaki takav sistem, kaže Levin, ima svoj domet ciljeva do kojih može posezati, od ćelije koja se brine samo za lokalnu ravnotežu, preko organa, do bića koje planira godine unaprijed. Um u toj slici nije nešto što se naglo pojavi kada se sakupi dovoljno neurona, nego nešto što blijedi postepeno, poput svjetlosti koja se stišava, ali nikada sasvim ne ugasi.
Filozof Daniel Dennett ponudio je pojam koji ovdje savršeno pristaje: kompetencija bez razumijevanja. Bakterija koja pliva prema hrani izuzetno je kompetentna, a da nema pojma šta radi niti zašto. Priroda je puna takve umješnosti bez svijesti o njoj. Ako smo spremni prihvatiti da je kompetencija stvarna i tamo gdje nema nikakvog razumijevanja, onda inteligenciju moramo prestati gledati kao svjetlo koje se ili upali ili ne upali, i početi je gledati kao nešto što dolazi u bezbroj nijansi.
Um raspršen po krakovima
Ako nas bića bez mozga tjeraju da spustimo donju granicu, hobotnica nas tjera da napustimo pretpostavku da um mora biti organizovan poput našeg. Filozof Peter Godfrey-Smith opisuje glavonošce kao možda najbliže susretu s inteligentnim vanzemaljcem koji ćemo ikada doživjeti, a da pritom uopšte ne napustimo Zemlju. Razlog je u historiji: linija koja vodi do hobotnice i linija koja vodi do nas razišle su se prije više od pola milijarde godina, davno prije nego što je iko imao išta nalik mozgu. Složeni nervni sistem nastao je, dakle, najmanje dvaput, nezavisno, i to dvaput različito.
Kod hobotnice ta razlika nije mala. Od pola milijarde njenih neurona, većina se ne nalazi u glavi, nego u krakovima. Svaki krak je donekle samostalan: istražuje, kuša okus onoga što dotakne, reaguje i kada je odsječen od ostatka. Um hobotnice nije jedan zapovjednik koji izdaje naredbe, nego nešto bliže savezu poluautonomnih djelova koji se dogovaraju. Životinja koja mijenja boju i uzorak kože brže nego što mi trepnemo, a pritom je gotovo sigurno slijepa za boje, pokazuje da se rješenja za “prepoznati okolinu i uklopiti se u nju” mogu naći na načine koje jedva možemo zamisliti.
Čudnovatosti tu ne prestaju. Glavonošci u ogromnoj mjeri prepravljaju vlastite genetske poruke već nakon što ih pročitaju, kao da su dio nasljeđa zamijenili za trenutnu prilagodljivost. Žive kratko, često tek godinu ili dvije, pa se sva ta bistrina razvije i nestane u treptaju, bez starijih koji bi je prenijeli mlađima. U akvarijima pokazuju osobne ćudi, dosađuju se, igraju, prepoznaju pojedine ljude i bježe iz posuda uz smišljene podvale. Inteligencija je tu buknula na grani života toliko udaljenoj od naše da nam je istovremeno bliska i potpuno strana.
Pouka nije samo u tome da je hobotnica pametna. Pouka je u tome da mišljenje nije jedinstveni izum koji je evolucija pronašla jednom pa ga posvuda kopirala. Ono je iznova izronilo na različitim granama stabla života, iz sasvim različitih tijela, sa sasvim drugačijom unutrašnjom organizacijom. Ako je um mogao nastati bar dvaput na jednoj planeti, onda pretpostavka da svaka inteligencija mora biti raspoređena oko jednog središnjeg mozga počinje ličiti na provincijsku predrasudu.
Godfrey-Smith dodaje i suptilniju misao. Nervni sistemi, tvrdi on, nisu prvobitno nastali da bi razmišljali, nego da bi uskladili djelovanje, da povežu ono što tijelo osjeti s onim što tijelo učini. Um je, u tom smislu, izrastao iz pokreta, iz potrebe da se mnoštvo mišića i čula sabere u jedno smisleno djelovanje. To nas već vodi ka sljedećem koraku: ideji da inteligencija nije nešto što se dešava odvojeno od tijela i svijeta, nego upravo na granici gdje se biće i njegova okolina dodiruju.
Roj koji odlučuje
Do sada smo um tražili unutar jednog tijela, bilo da je sabran u glavi ili raspršen po krakovima. Ali priroda poznaje i inteligenciju razapetu preko mnoštva odvojenih tijela. Kolonija mrava nema nijednog mrava koji zna plan. Svaki slijedi nekoliko prostih pravila i ostavlja hemijske tragove za drugima. Pa ipak, kolonija kao cjelina pronalazi najkraći put do hrane, raspoređuje radnike prema potrebi, održava temperaturu gnijezda i vodi ratove, kao da iza svega stoji jedan um kojeg nigdje nema.
Pčele idu i korak dalje. Kada se roj podijeli i mora pronaći novi dom, izviđačice odlijeću na sve strane, pa se vraćaju i plešu, a žustrina plesa govori koliko je pronađeno mjesto dobro. Druge pčele odlaze provjeriti najbolje kandidate i, ako se slože, i same zaplešu. Tako se, bez ijednog vođe, kroz nadmetanje i postepeno okupljanje glasova, roj privoli na jednu jedinu odluku, i to gotovo uvijek na najbolju ponuđenu. Rojenje nalikuje razmišljanju: mnoštvo pojedinačnih pčela igra ulogu neurona u mozgu koji je i sam napravljen od pčela.
I tu se ponovo javlja isto nelagodno pitanje. Gdje se nalazi um kolonije? Nigdje posebno, a ipak je nesumnjivo prisutan u onome što kolonija čini. A ako je moguć um bez središta, raspoređen po hiljadama tijela koja o njemu ništa ne znaju, onda vrijedi okrenuti pogled prema sebi. Jer i mi smo, na kraju, zajednica desetina biliona ćelija od kojih nijedna ne zna da postoji ja, a koje zajedno tvore biće uvjereno da je jedno i nedjeljivo.
Svaki stvor u vlastitom svijetu
Prije stotinu godina biolog Jakob von Uexküll uveo je pojam koji bi trebao biti obavezan za svakog ko razmišlja o umu: Umwelt, vlastiti svijet nekog bića. Umwelt nije okolina kakva ona objektivno jeste, nego okolina kakva postoji za to biće, sazdana isključivo od onoga što ono može osjetiti i što mu je važno. Krpelj, u njegovom čuvenom primjeru, živi u svijetu satkanom od tek nekoliko niti: mirisa znoja sisara, topline kože, dodira dlake. Sve ostalo za njega naprosto ne postoji.
Pisac Ed Yong ovu je zamisao pretvorio u putovanje kroz osjetilne svjetove drugih životinja, i to putovanje ostavlja čovjeka poniznim. Postoje bića koja vide ultraljubičastu svjetlost, koja čuju kroz tlo, koja se orijentišu prema Zemljinom magnetnom polju, koja “vide” toplotu tijela plijena u potpunom mraku, koja opažaju električna polja drugih stvorenja u mutnoj vodi. Ono što mi zovemo stvarnošću tek je uski isječak, jedan kanal na radiju koji ima bezbroj stanica. Svaka životinja okrenuta je svojoj šačici stanica, uvjerena, ako je uopšte išta uvjerena, da čuje cijeli program.
Zašto je to važno za pitanje inteligencije? Zato što opažanje nije pasivno primanje gotovih činjenica, nego već neka vrsta znanja. Svaki Umwelt je model svijeta, sažet i skrojen tako da izdvoji ono što je za to biće pitanje života i smrti, a odbaci sve ostalo. Pčela koja u laticama vidi uzorke nevidljive nama, i po njima nalazi nektar, u tom sažimanju već obavlja nešto duboko srodno mišljenju. Inteligencija ovdje ne počinje u nekom naknadnom razmišljanju o svijetu, nego u samom činu opažanja, u načinu na koji biće izrezuje smislen svijet iz beskonačnog šuma stvarnosti.
Filozof Thomas Nagel je istu granicu iskusio kroz jedno naizgled jednostavno pitanje: kako je to biti šišmiš? Šišmiš svijet doživljava odjekom vlastitog krika, gradeći sliku prostora od zvuka koji se odbija. Možemo o toj sposobnosti znati sve što nauka može reći, a da ipak nemamo ni najblažu predstavu kako je to iznutra. I tu leži neugodno saznanje o nama samima. Mi ne možemo iskoračiti iz vlastitog Umwelta. Naše intuicije o tome šta je pametno oblikovane su onim što naša čula slučajno hvataju i tempom u kojem se naš svijet odvija. Sasvim je moguće da postoje oblici uma za koje smo osjetilno slijepi, jednako kao što je krpelj slijep za sve osim topline i mirisa.
Mozak koji predviđa
Ako opažanje jeste model svijeta, moramo se zapitati kako taj model uopšte nastaje. Dugo se mislilo da mozak radi otprilike kao fotoaparat: čula prikupe podatke, mozak ih obradi, i tako nastaje slika svijeta. Novije razumijevanje, koje filozof Andy Clark sažima pod imenom prediktivna obrada (eng. predictive processing), okreće tu sliku naglavačke. Mozak, tvrdi on, nije uređaj koji čeka da mu stignu podaci, nego uređaj koji neprestano pogađa kako svijet izgleda, pa tek onda upoređuje svoje pretpostavke s onim što čula dojave.
Po toj slici, ono što vidimo nije svjetlost koja ulazi u oko, nego najbolja pretpostavka mozga o tome šta je tu svjetlost izazvalo. Čula ne grade sliku, nego uglavnom samo ispravljaju mozgove pogreške. Opažanje je, kako se ponekad kaže, kontrolisana halucinacija: san usklađen sa stvarnošću tek toliko da nas ne odvede u provaliju. Optičke varke, ukleti okusi, fantomski udovi koje osjećaju ljudi bez ruke ili noge, čak i djelovanje placeba, sve to postaje razumljivo čim shvatimo koliko je ono što doživljavamo zapravo mozgov nacrt, a ne vjeran otisak svijeta.
Posljedica je čudnija nego što se čini na prvi pogled. Ako je ono što doživljavamo najvećim dijelom mozgova pretpostavka, onda gotovo cijeli život provodimo unutar vlastitog modela svijeta, a ne u svijetu samom. Očekivanje mijenja okus jela prije nego što ga zagrizemo, boju vina prije nego što ga okusimo, pa i jačinu bola. Ne primamo stvarnost, mi je neprestano dovršavamo. Um nije prozor kroz koji gledamo van, nego radionica u kojoj se svijet iznova sastavlja svakog trena.
Kad se pretpostavke i dojave razilaze, mozak ima dva izbora: da promijeni svoju pretpostavku, ili da promijeni svijet djelovanjem. Ispruži ruku, pomjeri pogled, priđe bliže, dok neslaganje ne nestane. Djelovanje tako postaje nastavak opažanja drugim sredstvima: ne mijenjamo samo sliku da odgovara svijetu, nego i svijet da odgovara slici. Time se u jednu nit povezuju pojave koje su izgledale odvojeno. Opažanje, djelovanje, učenje i planiranje postaju vidovi jednog jedinog posla: smanjivanja iznenađenja, održavanja sklada između unutrašnjeg modela i vanjskog svijeta.
Kad se pitanje tako postavi, granica prema onome iz prethodnih poglavlja odjednom nestaje. Jer i ćelija koja održava svoju unutrašnju ravnotežu, i planarija koja pamti svoj oblik, i sluzava plijesan koja bira najkraći put, na svoj minimalni način rade istu stvar: nose u sebi neku pretpostavku o tome kako treba biti, i djeluju da tu pretpostavku održe uprkos svijetu koji je stalno remeti. Predviđanje budućnosti, makar i najbljeđe, izgleda kao zajednička nit koja povezuje termostat i Bacha.
Kompetencija bez razumijevanja
Ostaje, međutim, jedno tvrdoglavo pitanje. Ako i bakterija i biljka i ćelija na svoj način obavljaju nešto pametno, gdje je onda razlika između te slijepe umješnosti i onoga što radimo mi, kada zaista razumijemo šta činimo? Daniel Dennett je čitavu jednu knjigu, s naslovom koji ide od bakterije do Bacha, posvetio upravo tom rasponu.
Njegov odgovor počiva na obratu koji je i sam Darwin morao progutati. Uobičajeno mislimo da red i svrsishodnost mogu doći samo odozgo, od nekog ko razumije i planira. Darwin je pokazao suprotno: da najsloženija svrsishodnost može nastati odozdo, iz slijepog procesa varijacije i odabira, bez ijednog trenutka razumijevanja. Dennett to zove postepenim dizanjem u prostoru mogućih oblika, uz pomoć “dizalica”, a ne “kuka spuštenih s neba”. U prirodi postoje razlozi zašto je nešto tako a ne drugačije, a da te razloge niko ne mora imati na umu; oni slobodno lebde, upisani u samu djelotvornost onoga što opstaje.
Iz toga slijedi neočekivan način gledanja na um. Kada nekom biću, ili čak stroju, pripišemo namjere, želje i uvjerenja, mi ne moramo tvrditi da ono uistinu razumije. Mi zauzimamo, kako Dennett kaže, intencionalni stav: opisujemo ga kao da ima ciljeve, jer nam to daje najbolji način da predvidimo šta će uraditi. Dio zagonetke uma time se seli s pitanja “šta je unutra” na pitanje “kako se ponaša i kako ga najbolje opisujemo”. Inteligencija je, bar djelimično, u oku onoga ko predviđa.
Ali Dennett ne završava tu, i to je važno. Kompetencija bez razumijevanja jeste svuda, no razumijevanje jednom ipak nastaje, i s njim nešto zaista novo. Kod čovjeka se, zahvaljujući jeziku i kulturi, pojavljuje sposobnost da razloge koji su dotad slobodno lebdjeli konačno uhvatimo, imenujemo i prevrćemo po glavi. Riječi i ideje, koje se prenose s uma na um, postale su alati mišljenja jednako moćni kao što je kotač bio alat kretanja. Put od bakterije do Bacha je neprekinut, ali nije ravan; negdje na njemu materija je počela ne samo činiti pametne stvari, nego i shvatati zašto ih čini.
Mašine koje govore, a ne razumiju
Nijedno razmišljanje o inteligenciji danas ne može zaobići strojeve koji, dok ovo pišem, sve uvjerljivije oponašaju ljudski govor. Programi koji predviđaju sljedeću riječ u nizu naučili su to raditi tako dobro da vode razgovore, pišu, prevode i objašnjavaju naizgled bez napora. Prvi susret s njima gotovo neizbježno izazove pomisao: pa ovo razmišlja. A onda dolazi mučnije pitanje: razmišlja li, ili samo izvanredno dobro glumi da razmišlja?
Filozof John Searle davno je, prije nego što su takvi strojevi postali stvarnost, ponudio misaoni pokus koji ovdje odzvanja. Zamislite čovjeka zatvorenog u sobi, koji ne zna kineski, ali ima ogroman priručnik s pravilima kako na dolazne nizove kineskih znakova odgovoriti drugim nizovima. Onima izvana čini se da soba tečno govori kineski. Pa ipak, tvrdi Searle, unutra niko ne razumije ni riječi; postoji samo mehaničko premetanje simbola. Da li današnji strojevi rade išta više od izuzetno brze sobe s pravilima? To je pitanje na koje još nemamo saglasan odgovor.
Dennettov pojam pomaže da se pitanje bar jasno postavi. Ono što ti strojevi nesumnjivo imaju jest kompetencija, i to zapanjujuća. Ono što je sporno jest razumijevanje. Moguće je da smo prvi put u historiji napravili umješnost bez svijesti o njoj u razmjerama koje nadmašuju svaku bakteriju i svaku biljku, čistu djelotvornost koja proizvodi smislene rečenice ne razumijevajući nijednu. A moguće je i da se, negdje u tim golemim mrežama, u tragovima počinje javljati nešto nalik razumijevanju. Iskreno priznanje glasi da još ne znamo kako bismo tu razliku uopšte izmjerili.
David Deutsch tu unosi važno upozorenje. Prava snaga ljudskog uma, po njemu, nije u ponavljanju obrazaca viđenih u prošlosti, nego u stvaranju posve novih objašnjenja, u sposobnosti da smislimo ono što se nikada nije dogodilo. Strojevi koji uče iz mora ranije napisanog teksta izvrsni su u prvom, ali još ne pokazuju drugo; oni vješto premeću ono što je čovječanstvo već pomislilo. Douglas Hofstadter, koji je decenijama branio ideju da um ne ovisi o svojoj podlozi i da bi u načelu mogao živjeti i u stroju, priznao je nelagodu pred tim mašinama: upravo zato što je vjerovao da je mišljenje moguće u kremenu, uznemirilo ga je koliko uvjerljivo one mogu oponašati misao a da, čini se, iza toga nema nikoga. Možda je najvažnije što nam ti strojevi donose baš to: primoravaju nas da priznamo koliko slabo razumijemo šta zapravo tražimo kad tražimo um.
Ono što ti strojevi već sada nedvojbeno rade jest da nas hvataju u vlastitoj zamci. Ne možemo se othrvati da im pripišemo namjere i osjećaje čim progovore glatkom rečenicom, jednako kao što ih pripisujemo psu ili čak automobilu koji neće da upali. Intencionalni stav koji je Dennett opisao uključuje se sam od sebe. Zato je pošteno priznati da odgovor na pitanje razumiju li strojevi možda neće doći iz njih, nego iz nas: iz toga koliko smo spremni preispitati šta smo oduvijek podrazumijevali pod razumijevanjem. Mašina koja savršeno oponaša um ogledalo je u koje je neugodno dugo gledati.
Red za džabe
Svi ovi primjeri dijele jednu tihu pretpostavku: da negdje mora postojati organizacija, uređenost iz koje inteligencija može izrasti. Odakle onda ta uređenost? Uobičajeni odgovor glasi: od prirodnog odabira, koji strpljivo bira ono što funkcioniše. Biolog Stuart Kauffman upozorio je, međutim, da odabir nije jedini izvor reda. Priroda, tvrdi on, dobija dio uređenosti besplatno, samim tim što su njeni sistemi umreženi na određene načine.
Kauffman je proučavao mreže mnoštva elemenata koji jedni druge uključuju i isključuju. Pokazalo se da takve mreže, kada dostignu određenu gustinu veza, spontano upadaju u mali broj urednih, ponovljivih obrazaca ponašanja, umjesto da tonu u haos. Red se, dakle, ne mora mukotrpno graditi; on ponekad naprosto izbije iz same strukture povezanosti. Kauffman je slutio da je i sam život mogao započeti tako, kao skup molekula koji zajedno katalizuju vlastito nastajanje, mreža koja održava samu sebe prije nego što je iko išta odabrao. Najzanimljiviji sistemi, primijetio je, ne leže ni u krutom redu ni u čistom haosu, nego na uskoj granici između njih, na rubu haosa, gdje su istovremeno dovoljno stabilni da pamte i dovoljno gipki da se mijenjaju.
Fizičar Philip Ball pokazao je koliko su takvi samonikli obrasci sveprisutni u prirodi. Rijeke koje se granaju u delte, munje, krošnje drveća, žile lista, krvni sudovi, pa i sami ogranci nervnih ćelija, svi slijede istu geometriju grananja, jer je grananje najjeftiniji način da se nešto raspodijeli po prostoru. Zapanjujuće je koliko malo pravila treba da nastane toliko složenosti; ista matematika oblikuje riječnu deltu i pluća i mrežu neurona u mozgu. Priroda, izgleda, ne izmišlja svaki put iznova, nego posiže za istim rješenjima kad god se isti problem ponovi.
Ista pravila daju i mjerljive pravilnosti. Grane se u drvetu, rijeci i krvotoku razdvajaju pod začuđujuće sličnim uglovima, a debljina cijevi koja se grana slijedi isti odnos bilo da je riječ o arteriji ili o rukavcu delte, jer je to najekonomičniji način da se tečnost razvede uz najmanji gubitak. Priroda ne uči te odnose; oni izviru iz fizike protoka i geometrije prostora. Kad u mozgu vidimo raskošno razgranata stabla neurona, gledamo isti drevni obrazac, sada u službi nečega što će naučiti, upamtiti i, na kraju, pomisliti.
I tu se krije obrat koji vodi u srce ovog poglavlja. Sama građa mozga, ta gusta razgranata mreža, prirodni je obrazac srodan rijeci i drvetu. Podloga na kojoj počiva naše mišljenje nije neki natprirodni izuzetak, nego nastavak istog stvaralaštva oblika koje nalazimo posvuda u neživoj i živoj prirodi. A ako organizacija dolazi prije uma i omogućava ga, nameće se drsko pitanje: nije li već i svaki samoodrživi obrazac, svaka struktura koja se bori da opstane, najsićušnija najava onoga što ćemo, na višim razinama, nazvati mišljenjem?
Obrazac koji misli
Uzmimo tu misao ozbiljno i povucimo je do kraja. Plamen svijeće izgleda kao stvar, ali to nije. Tvar kroz njega neprestano prolazi; molekule koje sada gore za tren su nestale, a plamen ostaje isti. On nije komad materije, nego postojan proces, oblik koji se održava dok kroz njega teče gorivo. Isto vrijedi za vrtlog u rijeci: stvaran je, ima granice i ponašanje, a ipak nije zaseban predmet, nego uzorak kretanja vode koja se stalno smjenjuje. Kroz naše tijelo, uostalom, materija protiče jednako neumoljivo; atomi od kojih smo danas sazdani nisu oni od prije nekoliko godina. Ono što traje nismo mi kao tvar, nego mi kao obrazac.
Douglas Hofstadter je predložio da bi i ono što zovemo “ja” moglo biti upravo takva vrsta stvari, tačnije, takva vrsta ne-stvari. Kada neki sistem postane dovoljno složen da počne graditi modele svijeta, a među tim modelima i model samoga sebe, nastaje petlja koja pokazuje natrag na sebe. Hofstadter je zove čudnom petljom (eng. strange loop). “Ja” nije sitno biće koje sjedi negdje u glavi, nego samopozivajući obrazac simbola, vrtlog značenja koji se održava tako što neprestano govori o sebi. Ako je tako, onda um u načelu ne ovisi o tome od čega je napravljen, jednako kao što vrtlog ne ovisi o tome koje su baš molekule vode u njemu ovog trena.
Ali tu nailazimo na najtvrđi orah cijele priče, koji je filozof i neuroznanstvenik Terrence Deacon postavio u središte svog razmišljanja. Kako iz svijeta gole materije, koja samo jeste, nastaju stvari koje su određene onim čega nema, ciljem koji tek treba dostići, značenjem koje upućuje na nešto odsutno, svrhom koja je usmjerena u budućnost? Znak nije ono na šta pokazuje; želja nije ono što se želi. Um se bavi upravo takvim odsustvima. Deacon tvrdi da je ključ u ograničenjima: red i svrha nastaju ne od onoga što se dodaje, nego od onoga što se sprječava, od suženja mogućnosti koje usmjerava proces prema nekom ishodu. Živo biće lokalno stvara red tako što nered izbacuje u okolinu; na toj razlici, na onome što je spriječeno da bude drugačije, gradi se, korak po korak, svrhovitost.
Iza te ideje stoji i jedan od najdubljih zakona fizike. Drugi zakon termodinamike kaže da nered u cjelini uvijek raste. Živo biće naizgled prkosi tom zakonu, gradeći i održavajući izvanrednu uređenost, ali prkosi samo prividno: red koji stvara u sebi plaća tako što još više nereda izbaci u okolinu. Svrhovitost, pamćenje i cilj, tvrdi Deacon, nisu čarolija iznad fizike, nego posljedica načina na koji određeni procesi kroz sebe propuštaju energiju i pritom oblikuju sami sebe. Um se, u toj slici, održava kao uzvodni vrtlog u rijeci koja neumoljivo teče nizvodno, ka sve većem neredu.
Time se pitanje inteligencije neočekivano spaja s onim što je ova knjiga već doticala kada je govorila o ništavilu. Um je jedini dio prirode za koji ono čega nema, moguće a neostvareno, prošlo i buduće, cilj i promašaj, ima jednaku težinu kao ono što jeste. Misliti znači stalno baratati odsutnostima. Možda je zato tako teško smjestiti um u sliku svijeta sačinjenu samo od onoga što postoji: jer um je upravo mjesto na kojem mogućnost, a ne samo stvarnost, počinje imati posljedice.
Ja koje mozak proizvodi
Ostaje još da se osvrnemo na onog ko u nama, čini se, sve to razumije, na osjećaj da iza očiju sjedi neko ko gleda, misli i odlučuje. Upravo je taj osjećaj, tvrdi filozof Thomas Metzinger, najuvjerljivija iluzija koju mozak proizvodi. Ne postoji, kaže on, malo biće u glavi, nikakav unutrašnji gledalac. Postoji samo model, slika koju mozak neprestano crta o samom organizmu, o njegovom tijelu, položaju, stanju i granicama.
Kvaka je u tome što tu sliku ne doživljavamo kao sliku. Metzinger to naziva prozirnošću modela: mozak ne prikazuje sam čin prikazivanja, pa nam se model nas samih čini kao neposredna stvarnost, a ne kao konstrukcija. Kao što ne vidimo staklo naočala nego svijet kroz njega, tako ne vidimo model sebe nego naprosto sebe. “Ja” je, u toj slici, tunel koji je mozak sagradio, uzak prolaz kroz beskraj informacija, a mi cijeli život živimo unutra, uvjereni da smo mi taj tunel. Da je tako, pokazuju i jednostavni pokusi: gumenu ruku na stolu, ako se miluje istovremeno kad i skrivena prava ruka, mozak nakon nekoliko trenutaka počne osjećati kao vlastitu. Granica onoga što zovemo “ja” pomjeri se za par centimetara, tiho, bez našeg pristanka.
Za pitanje inteligencije to ima krupnu posljedicu. Sjedište uma koje zamišljamo, središnji poznavalac koji sve nadgleda, i sam je proizvod, a ne temelj. Nema komandnog mosta; ima mreže procesa koji zajedno stvaraju privid komandnog mosta. To se lijepo slaže sa svime što smo vidjeli: s raspršenim umom hobotnice, s tijelom koje predviđa, s obrascem koji se održava. Inteligencija nema jedno mjesto na kojem “stvarno” boravi, ni kod hobotnice, ni kod nas. Ona je raspodijeljena, modelirana, sastavljena, čak i onda kada nam se najsnažnije čini da je cijela okupljena u jednoj tački iza čela.
Znanje, objašnjenje i doseg uma
Ako je sve dosad rečeno tačno, prijeti opasnost da se izgubi razlika koja je ipak stvarna: između bakterije koja pametno pliva i čovjeka koji piše jednačine kojima opisuje početak svemira. Fizičar David Deutsch smatra tu razliku ne razlikom u stepenu, nego u vrsti. Ono što čovjeka izdvaja nije brzina ili pamćenje, nego sposobnost stvaranja objašnjenja, gradnje znanja koje seže daleko izvan svega što smo ikada iskusili. Mi smo, kaže Deutsch, univerzalni tumači: um sposoban da, u načelu, razumije bilo šta što se uopšte može razumjeti.
Znanje u Deutschovoj slici nije puki zapis podataka, nego nešto s dosegom. Ispravno objašnjenje o atomima jednako vrijedi ovdje i u srcu daleke zvijezde koju nikada nećemo dotaknuti. Takvo znanje je, tvrdi on, fizička pojava s posljedicama: kada ga jednom neki um stvori, ono može oblikovati svijet daleko izvan tijela u kojem je nastalo. To je iskorak koji planarija i hobotnica ne prave. One sjajno rješavaju probleme svog svijeta; mi smo počeli rješavati probleme svjetova u kojima nikada nismo bili, pa i onih koji, možda, nikada neće ni postojati.
Deutsch tu vezu vidi i u samoj prirodi računanja. Postoji, pokazao je još Alan Turing, takozvani univerzalni računar, stroj koji, uz dovoljno vremena i prostora, može oponašati bilo koji drugi mogući računar. Jednom kada se pređe taj prag univerzalnosti, nema više posebnih granica: isti um koji je smislio brojanje mogao je smisliti i geometriju, i muziku, i teoriju svemira. Ljudsko mišljenje je, čini se, prešlo upravo takav prag, i zato se, za razliku od svih drugih umova koje poznajemo, ne zadržava ni na jednoj temi.
A opet, taj iskorak ne mora biti pukotina u prirodi. Fizičar Sean Carroll nudi način da se dvije slike pomire, koji naziva poetskim naturalizmom. Postoji, kaže on, samo jedan svijet, opisan u posljednjem sloju jezikom čestica i polja, ali o njemu se može istinito govoriti na mnogo razina. Na razini fizike nema želja ni ciljeva; na razini biologije i psihologije ima ih, i te priče su jednako stvarne, samo izrečene drugim rječnikom prikladnim toj razini. Reći da je um “samo” atomi jednako je pogrešno kao reći da je roman “samo” mrlje tinte. Značenje, namjera i znanje stvarni su na svojoj razini, iako u temelju svijeta ne postoji nijedan njihov sastojak.
Ovamo se, na kraju, uklapa i uvid Carla Rovellija, iako je on prvenstveno govorio o vremenu. Svijet, podsjeća Rovelli, u svojoj dubini nije sazdan od stvari nego od događaja, od procesa koji se odvijaju i prepliću, a i samo vrijeme je nešto što izranja iz tih odnosa, a nije unaprijed dati okvir. Ako je tako, onda smo cijelo poglavlje tražili pogrešnu vrstu odgovora. Um nije stvar koju treba pronaći i smjestiti, poput organa ili predmeta. Um je događaj koji traje, proces koji se održava u vremenu, poput plamena, poput vrtloga, poput rijeke koja je uvijek ista i uvijek druga.
Posljednje pitanje
Šta nam, dakle, ostaje kada saberemo sve ove poglede? Inteligencija se pokazuje ne kao svjetlo koje se pali u mozgu, nego kao obrazac ponašanja koji dolazi u bezbroj jačina i oblika: kao sposobnost bića, tijela, tkiva pa i pojedine ćelije da nose model svoga svijeta, teže nekom stanju i ustraju u tome uprkos otporu. Taj obrazac može se održavati na neuronima, ali i na električnim poljima ćelija, u krakovima hobotnice, u mreži sluzave plijesni, možda jednom i u kremenu naših mašina. Ne mora ličiti na nas da bi bio stvaran, i vjerovatno postoji u oblicima koje, zarobljeni u vlastitom svijetu osjeta, još ne umijemo ni primijetiti.
To saznanje ima dva lica. Jedno je poniznost: moguće je da smo okruženi umovima, od tla pod nogama do kolonija i ekosistema, a da ih ne vidimo jer su prespori, preveliki ili previše strani za našu pažnju. Drugo je nelagoda okrenuta prema unutra: onaj koji u nama, kako nam se čini, sve to razumije i sam je obrazac, model koji je mozak sagradio, a ne čvrsta tačka od koje je sve počelo. Tražeći tuđe umove, na kraju ostajemo bez pouzdanog tla i pod vlastitim.
Ne treba, međutim, iz svega toga izvući poraz. Činjenica da inteligencija nema jednu jedinu definiciju, jedno mjesto i jedan oblik ne znači da je manje stvarna, nego da je bogatija nego što smo se usudili pretpostaviti. Umjesto usamljenog plamička razuma u tami neživog svemira, dobijamo svemir u kojem mišljenje tinja na bezbroj načina i razina, od ćelije do civilizacije. Nismo izuzetak koji strši iz prirode, nego jedan od njenih najčudnijih plodova.
Vratimo li se putu koji je ova knjiga već prešla, vidimo da se i ovdje ponavlja ista silazna stepenica. Oduzmemo li umu tijelo, ostaje obrazac. Oduzmemo li obrazac, ostaju zakoni koji određuju koji su obrasci uopšte mogući. Oduzmemo li i njih, stojimo pred istim ponorom pred kojim smo stajali govoreći o ništavilu: pred pitanjem šta uopšte mora postojati da bi išta moglo biti spoznato.
Jer možda je najčudnija činjenica u vezi s inteligencijom upravo ta da uopšte postoji. Svemir sazdan od čestica i polja, koji ni o čemu ne mora voditi računa, na jednom je svom sićušnom mjestu savio sam sebe u petlju i počeo praviti model samoga sebe, pitati odakle je došao i kuda ide. Nije najveća zagonetka to što smo pametni. Najveća je zagonetka što stvarnost, u kojoj u temelju nema nijedne misli, ipak dopušta da nastanu bića koja je mogu misliti, i da se, kroz njih, na tren pogleda u vlastito lice.
Literatura
[1] Godfrey-Smith, P. (2016). Other Minds: The Octopus, the Sea, and the Deep Origins of Consciousness. New York: Farrar, Straus and Giroux.
[2] Yong, E. (2022). An Immense World: How Animal Senses Reveal the Hidden Realms Around Us. New York: Random House.
[3] Dennett, D. C. (2017). From Bacteria to Bach and Back: The Evolution of Minds. New York: W. W. Norton.
[4] Hofstadter, D. R. (2007). I Am a Strange Loop. New York: Basic Books.
[5] Deacon, T. W. (2011). Incomplete Nature: How Mind Emerged from Matter. New York: W. W. Norton.
[6] Clark, A. (2015). Surfing Uncertainty: Prediction, Action, and the Embodied Mind. Oxford: Oxford University Press.
[7] Metzinger, T. (2009). The Ego Tunnel: The Science of the Mind and the Myth of the Self. New York: Basic Books.
[8] Kauffman, S. A. (1995). At Home in the Universe: The Search for the Laws of Self-Organization and Complexity. Oxford: Oxford University Press.
[9] Ball, P. (2009). Branches (Nature’s Patterns: A Tapestry in Three Parts). Oxford: Oxford University Press.
[10] Carroll, S. (2016). The Big Picture: On the Origins of Life, Meaning, and the Universe Itself. New York: Dutton.
[11] Deutsch, D. (1997). The Fabric of Reality: The Science of Parallel Universes – and Its Implications. London: Allen Lane.
[12] Rovelli, C. (2018). The Order of Time. New York: Riverhead Books.
[13] Levin, M. (2019). The Computational Boundary of a “Self”: Developmental Bioelectricity Drives Multicellularity and Scale-Free Cognition of All Kinds. Frontiers in Psychology, 10, 2688.
[14] Kriegman, S., Blackiston, D., Levin, M., & Bongard, J. (2020). A scalable pipeline for designing reconfigurable organisms. Proceedings of the National Academy of Sciences, 117(4), 1853-1859.
[15] Nakagaki, T., Yamada, H., & Toth, A. (2000). Maze-solving by an amoeboid organism. Nature, 407, 470.
[16] Tero, A., Takagi, S., Saigusa, T., Ito, K., Bebber, D. P., Fricker, M. D., Yumiki, K., Kobayashi, R., & Nakagaki, T. (2010). Rules for biologically inspired adaptive network design. Science, 327, 439-442.
[17] von Uexkull, J. (1934/2010). A Foray into the Worlds of Animals and Humans. Minneapolis: University of Minnesota Press.
[18] Gagliano, M., Renton, M., Depczynski, M., & Mancuso, S. (2014). Experience teaches plants to learn faster and forget slower. Oecologia, 175, 63-72.
[19] Nagel, T. (1974). What Is It Like to Be a Bat? The Philosophical Review, 83(4), 435-450.
[20] Searle, J. R. (1980). Minds, Brains, and Programs. Behavioral and Brain Sciences, 3(3), 417-424.
