Maglina Orao

“As soon as I see a still, dark night developing, my hear starts pounding and I start thinking ‘Wow! Another night to get out and search the universe.’ The views are so incredibly fantastic!” – J. Newton

Uskopojasna astrofotografija, o kojoj sam ranije pisao, spada u ozbiljniju astrofotografiju gdje je, osim skupe opreme, potrebno uložiti dosta više truda i vremena nego npr. kod snimanja sa dslr aparatima. Generalno je snimanje dubokog svemira (deep sky) dosta kompleksnije od snimanja npr. planeta ili pejzažne astrofotografije, ali ovdje se sada koriste dodatno 3 filtera kojim se pojedinačno snima nebo u vrlom uskom dijelu EM spektra, sa ekspozicijama reda 30 minuta pa oprema mora besprijekorno raditi (posebno se ovo odnosi na vođenje – da se ne bi vidjeli tragovi na zvijezdama).

Protekle dvije noći sam testirao opremu i usput snimao maglinu Orao (M16), koristeći uskopojasne filtere (Halpha, OIII i SII filteri) na CCD kameri Atik mono 383L+, širokokutnom teleskopu 330mm TS apo (sa korektorom polja), sve na montaži EQ6. Za vođenje sam koristio mono kameru ZWO ASI 120MM-S na posebnom teleskopu fokusa 200mm (slika ispod). Oprema je bila spojena na laptop, pogonjena preko programa Sequence generator pro (ciljanje mete), Artemis (snimanje CCD kamerom i njeno hlađenje na -15 stepeni C) i PHD (vođenje).

Imao sam ograničen pogled na metu (vidljiva 2h, od 21h do 23h) pa sam ciljao da iskoristim što je moguće više signala. Tako sam za dvije noći uspio snimiti oko 90 min ekspozicije sa Halpha filterom, oko 60 min sa OIII filterom i oko 60 min sa SII filterom. Ispostavilo se da je SII filter sakupio vrlo malo signala (kratke ekspozicije ne pokazuju dovoljno sumpora), pa sam u konačnoj obradi koristio samo druga dva filtera (tzv. mapiranje sa dva kanala).

Nakon snimanja, obično se vrši stakiranje snimaka po pojedinim kanalima i obrada slike (npr. u programima Pixinsight, Photoshop i Lightroom). Obrada snimaka je posebna priča, i potrebno je dosta učenja i testiranja različitih tehnika. Generalno, astrofotografi, osim tehničkog znanja o opremi i nebeskim objektima, odlično poznaju i grafičke programe. Na youtube kanalima možete naći dosta korisnih tutorijala iz ove tematike.

U mom slučaju snimci su obrađeni tzv. dvobojnim mapiranjem (engl. Bicolor Channel Combination), koristeći kanale Halpha i OIII. Rezultati su prikazani na slici ispod. Žuta boja na slikama označava zone sa jonizovanim (uslijed velikih temperatura sa obližnjih zvijezda) hidrogenom a plavkasti regioni u centralnom dijelu magline su zone sa jonizovanim kisikom.

Ovakvi snimci pomažu vam da shvatite da je svemir dinamičan, da se neprestano rađaju nove i umiru stare zvijezde, i pri tom procesu se stvara materija od koje nastaju druge zvijezde (kao što je npr. naše Sunce), planetarni sistemi, a u konačnici i sam život kakav poznajemo.

Inače, maglina Orao, (katalogizirana kao Messier 16, M16 i NGC 6611), emisiona je maglina u sazviježđu Zmija. Otkrio ju je Philippe Loys de Chéseaux 1745. godine. Maglina Orao je dio difuzne emisiione magline, odnosno HII regije, koja je katalogizirana kao IC 4703. Ovo područje aktivnog stvaranja zvijezda udaljeno je oko 7000 svjetlosnih godina od nas. Stup gasa koji je vidljiv kako izlazi iz magline dugačak je otprilike 9,5 svjetlosnih godina. Najsjajnija zvijezda u maglici (HD 168076) ima prividnu magnitudu od +8,24 što je čini lako uočljivom s boljim dvogledom. Zapravo se radi o binarnoj zvijezdi sastavljenoj od O3,5V zvijezde i O7,5V pratitelja. M16 je relativno lako naći, koristeći zvijezde u sazviježđu Štit. Dvogled će pokazati skup kao mutnu mrlju na mjestu otvorenog skupa. Teleskop s 100 mm u promjeru pokazat će oko 20 zvijezda i naznake magline. Veliki teleskopi, oko 300 mm u promjeru, mogu vidjeti stupove prašine. Korištenje filtera poput UHC ili OIII je preporučljivo.