“Voyager has opened our eyes to the wonders of the universe.” — NASA Voyager Mission

Muzika uz post: Chuck Berry – Johnny Be Goode

1. Uvod – Jedna ideja, dva broda i savršen trenutak

Zamislite da ste inženjer u NASA-i 1972. godine. Neko vam donosi proračun i kaže: “Planetarno poravnanje koje nam omogućava obilazak Jupitera, Saturna, Urana i Neptuna – jednim letom, uz minimalnu količinu goriva – dešava se samo jednom svakih 176 godina. Sljedeća prilika je 1977. Da li počinjemo?” Odgovor je, naravno, bio: “Dajte nam te planove.”

Tako je rođena ideja “Velikog obilaska” (engl. Grand Tour). Fizičar Gary Flandro iz NASA-inog Laboratorija za mlazni pogon (JPL) 1965. godine izračunao je da će se, u periodu od 1976. do 1978, četiri vanjska planeta poredati na način koji omogućava tzv. gravitacionu praćku – tehniku kojom svemirska letjelica “krade” malo energije od gravitacionog polja planete i ubrzava bez potrošnje goriva. Ako smo propustili ovaj period, morali bismo čekati do 2153. godine. Bez kompromisa.

Voyager 2 polazi sa lansirne rampe Cape Canaveral 20. avgusta 1977. Voyager 1 je lansiran 16 dana kasnije, 5. septembra, ali na bržoj putanji – te je paradoksalno dobio “niži” broj, jer je Saturn dostigao ranije od svog starijeg brata. Dva brata, jedna porodica, beskrajni svemir. [1]

2. Čudesna mašina: Ko su zapravo Voyageri?

Svaka od dvije sonde teška je oko 825 kilograma. Izgrađeni su na vrhuncu Hladnog rata, od komponenti koje bi danas svaki prodavac elektronike opisao kao “retro”. Ipak, ove letjelice su, bez ikakve pretjerivanja, najdalji objekti koje je čovjek ikada izgradio.

Energiju dobijaju iz RT generatora (radioizotopski termoelektrični generatori), koji pretvaraju toplotu radioaktivnog raspada plutonija u struju. Kada su lansirni, svaka sonda je razvijala oko 470 vati – otprilike koliko treba za malo jači frižider. Danas, skoro 50 godina kasnije, i dalje rade, ali sa sve manje energije. Voyager 1 trenutno raspolaže sa svega nekoliko desetina vati, što je razlog zbog kojeg NASA sistematski gasi instrumente, jedan po jedan, poput nekoga ko u kasno zimsko jutro gasi svjetla u sobama da uštedi struju. [6]

Sistem za komunikaciju je legendaran: antena visokog pojačanja promjera 3,7 metara šalje signal prema Zemlji snagom od svega 23 vata – manje od snage jedne standardne led sijalice. Ovaj signal, putujući brzinom svjetlosti, treba više od 22 sata da stigne od Voyagera 1 do Zemlje. Ako ste ikada čekali odgovor na e-mail duže nego što bi trebalo, zamislite kako se osjećaju inženjeri koji pošalju naredbu sondi i moraju čekati skoro dva dana na potvrdu. [5]

3. Planetarna avantura: šta su Voyageri otkrili?

3.1 Jupiter: vulkani na Io i tajanstvena Europa

Voyager 1 je 5. marta 1979. preletio pored Jupitera i otvorio Pandorinu kutiju iznenađenja. Astronom Linda Morabito, analizirajući slike, primijetila je nešto neočekivano na satelitu Io: aktivne vulkane. Do tada se smatralo da su vulkani “privilegija” samo planeta sa aktivnom unutrašnjom geologijom. Na malom satelitu Io, koji se nalazi pod ogromnim gravitacionim pritiskom Jupitera, počela su eruptirati brda vruće lave. Ovo je bio prvi put da smo vidjeli aktivne vulkane negdje osim na Zemlji. [3]

Europa, drugi Jupiterov satelit, bila je jednako uzbudljiva, ali iz suprotnog razloga. Njena površina je bila potpuno glatka, ispresjecana tamnim pukotinama. Voyagerov tim je zaključio da se ispod ledene kore krije okean tečne vode. Danas, decenijama nakon ovih snimaka, NASA-ina misija Europa Clipper, lansirana u oktobru 2024, nastavlja istragu, sa posebnim interesom za potencijalni mikrobiološki život. Ko bi pomislio da bi dvije sonde sa ovoliko malo snage pokrenule lov na vanzemaljski život? [3]

3.2 Saturn: prstenovi koji zbunjuju i Titan koji intrigira

Voyager 1 je 12. novembra 1980. prošao pored Saturna i otkrio detalje prstenova kakve niko nije ni pretpostavljao. Umjesto nekolicine širokih traka, prstenovi su se pokazali kao tisuće tankih, isprepletenih nit, poput muzičke ploče sa milijardama brazdi. Uz to, otkriveno je nekoliko novih Saturnovih satelita.

Posebnu pažnju privukao je Titan – Saturnov najveći satelit. Voyager 1 je bio toliko preusmjeren prema Titanu (zbog naučnog interesa za njegovu gustu atmosferu) da je morao napustiti putanju prema Uranu i Neptunu. Bio je to kompromis: ili Titan ili dalji planeti. Naučnici su izabrali Titan, a Voyager 2 je nastavio sam, prema vanjskim planetama. [4]

3.3 Uran i Neptun: terra incognita

Dok je Voyager 1 skrenuo s kursa, Voyager 2 je 24. januara 1986. preletio pored Urana i otkrio da planeta leži na boku – njena osa nagnuta je za čak 97,8 stepeni. Otkrivena su i dva nova prstena i deset novih satelita.

Kulminacija je bila planeta Neptun, do koje je stigla letjelica 25. avgusta 1989. Voyager 2 bio je jedina svemirska letjelica ikada koja je posjetila Neptun, i do današnjeg dana jedina koja je ikada bila tamo. Poput neke kosmičke rokenrol turneje, Voyager 2 je završio “Grand Tour” sva četiri vanjska planeta i nikada se nije vratio kući. [2, 4]

Posebno je zanimljiv bio Triton, Neptunov satelit: jedno od najhladnijih mjesta u Sunčevom sistemu, a opet ima gejzire koji izbacuju dušik u atmosferu. Hladniji od -235°C i ima gejzire. [9]

4. Zlatna ploča: poslanica kosmičkom okeanu

Carl Sagan, astronom, pisac, i čovjek koji je vjerovao da se trebamo potruditi biti dobri susjedi čak i vanzemaljcima, predložio je da svaki Voyager nosi “bocu s porukom” bačenu u kosmički okean. Rezultat je bila Zlatna ploča (engl. Golden Record): ploča od bakra presvučena zlatom, sa 115 slika, 90 minuta muzike raznih kultura, zvukovima prirode (šum mora, gromovi, pjesma kitova), i pozdravi na 55 svjetskih jezika. [12]

Zlatna ploča sadržavala je, između ostalog, slijedeće:

• Silueta muškarca i trudne žene. Tim je zaključio kako je bitno pokriti informacije o ljudskoj anatomiji i objasniti ljudsko razmnožavanje. NASA je odobrila crteže ljudskih spolnih organa i slike od začeća do rođenja. Slavna fotografija rođenja sina fotografa Wayne F. Miller trebala je dočarati rođenje novog života. Uz te fotografije uključena je i silueta dvije figure i fetusa unutar ženine maternice.
• DNK struktura. Postoji mogućnost kako bi vanzemaljski život mogao biti sačinjen od genetskog materijala zapisanog u DNK strukturi, stoga su stručnjaci mapirali kompleksnu DNK strukturu u seriju ilustracija.
• Demonstracija jedenja i pijenja. Sve ove radnje objedinjene su na jednoj fotografiji.
• Pulsarska mapa – dijagram koji opisuje položaj Sunčevog sistema u odnosu na 14 pulsara, tako da bi eventualni pronalazač mogao locirati odakle smo.
• Olimpijski sprinteri. Iako se ova slika može činiti kao čudan izbor, riječ je o prikazu natjecanja, ali i raznolikosti ljudskih rasa i ljudske muskulature.
• Građevine. Kao najljepše oblikovane građevine koje je izgradio čovjek odabrani su Taj Mahal i most Golden Gate.
• Stranica knjige. Stranica je postavljena kako bi vanzemaljskim bićima dala uvid u pisani jezik. Čast da predstavlja ljudsku pisanu riječ pala je na stranicu iz knjige System of the World, velikog fizičara Sir Isaaca Newtona. Na njoj je po prvi put opisana ideja lansiranja objekta u orbitu.
• Pozdrav Nick Sagana. Ploča je sadržavala i 55 pozdrava na različitim jezicima. Posljednji pozdrav došao je na engleskom iz usta šestogodišnjeg Nick Sagana, sina Carla i Linde Salzman Sagan. On je rekao: “Pozdrav od djece sa planete Zemlja.”
• Pjesma kita. Biolog Roger Payne timu je dao “pjesmu kita” koja je snimljena 1970. godine na Bermudima. Tim je pomislio kako bi zvukovi kita možda mogli imati više smisla vanzemaljskoj civilizaciji nego naš jezik.
• Poljubac. Nakon niza snimaka, konačna verzija poljupca bila je ona u kojoj Ferris u obraz ljubi Ann Druyan.
• Znakovi života. Druyan je imala ideju kako treba snimiti moždane valove čovjeka, budući da bi vanzemaljski život možda mogao dekodirati misli individue.
• Muzika. Poslano je dosta kompozicija (“Johnny B. Goode” – Chuck Berry, Bach, Mozart, Stravinsky, Beethoven, muzika iz Senegala, Zaira, Australije (aboriđini), Meksika, Nove Gvineje, Japana, Perua, Bugarske, Navajo indijanaca, Kine, Indije). Folklorist Alan Lomax se usprotivio rok muzici, tvrdeći da je “previše adolescentska.” Sagan je odgovorio kratko: “Ima puno adolescenata na planeti.” I Chuck Berry je ušao na ploču.

5. Blijeda plava tačka i granica Sunčevog sistema

5.1 “That’s here. That’s home. That’s us.”

Dana 14. februara 1990, na Valentinovo, Voyager 1 je okrenuo kamere unazad i fotografisao Zemlju sa udaljenosti od 6 milijardi kilometara. Zemlja je bila tačka manja od jednog piksela: “blijeda plava tačka” u zraku sunčeve svjetlosti. Carl Sagan je tu sliku opisao riječima koje su postale jedna od najdirljivijih kosmičkih meditacija: “Zemlja je mrvica prašine suspendirane u sunčevoj zraci, i niko nam neće doći u pomoć izvana, moramo sami voditi računa o sebi.” [11, 17]

Trideset minuta nakon snimanja, NASA je trajno ugasila Voyagerove kamere. Više nije bilo potrebe za njima, letjelica je bila na putu u vječnost, a energija je bila preskupa za čuvanje neaktivnih instrumenata.

5.2 Heliopauza: tamo gdje se Sunce predaje

Heliosfera je “mjehur” koji Sunce stvara oko sebe svojm solarnim vjetrom, konstantnim tokom nabijenih čestica. Granica tog mjehura zove se heliopauza. Dana 25. avgusta 2012, Voyager 1 je prešao tu granicu i ušao u međuzvjezdani prosto, postao je prvi objekt koji je čovjek stvorio, a koji se nalazi izvan naše zvjezdane sfere. Voyager 2 je učinio isto 5. novembra 2018. [1, 4]

Ispostavilo se da heliopauza nije tanka linija kakvu su naučnici zamišljali; istraživanja iz 2024. sugerišu da bi mogla biti debeli sloj gdje se magnetna polja heliosfere i međuzvjezdanog prostora isprepliću. Voyageri i dalje šalju podatke iz te zone, i svaki put iznenade naučnike nečim novim. [3]

6. Kriza 2023-2024: operacija spašavanja

U novembru 2023, Voyager 1 je prestao slati čitljive podatke. Inženjeri su primali signal, ali kao da je neko pritisnuo “reset” dugme na sondi. Dijagnoza nije bila jednostavna: svakoj poruci treba 22,5 sata da stigne do sonde, i isto toliko za povratni odgovor. Pokušaj rješavanja problema traje skoro dva dana za svaki eksperiment. [5]

Nakon mjeseci detektivskog rada, tim je utvrdio da je jedan memorijski čip u sistemu za upravljanje podacima bio oštećen, vjerovatno udaren visoko-energetskom kosmičkom česticom ili jednostavno star i istrošen (što je razumljivo nakon 46 godina rada). Rješenje? NASA je napisala novi softver koji “zaobilazi” oštećeni dio memorije, kao što biste koristili USB miš kada vam se pokvari touchpad. Dana 20. aprila 2024, podaci su počeli stizati ponovo. Ekipa u JPL-u je plakala od sreće. [5, 1]

U septembru 2024, NASA je izvela “zamjenu potisnika”, tj. prebacivanje na rezervne motore koji nisu korišteni od 2018. U maju 2025, oživljeni su rezervni potisnici za rotacionu kontrolu koji nisu bili aktivni od 2004. Voyager 1 i dalje živi. [5]

7. Kraj koji nikada neće doći

Hoće li Voyageri ikada prestati raditi? Fizički, neće. Bez goriva za usporavanje i bez ičega što bi ih zaustavilo u međuzvjezdanom prostoru, nastavit će putovati vječno ili sve dok ih neka sila ne zaustavi. Za oko 40.000 godina, Voyager 1 će se naći u blizini zvijezde Gliese 445, u zviježđu Žirafe. Za 296.000 godina, Voyager 2 će se naći u blizini poznate zvijezde Sirius. [12]

Električni sistemi, međutim, neće trajati toliko. Procjenjuje se da će do 2030. godine oba Voyagera izgubiti dovoljno snage da ne mogu više napajati ijedan naučni instrument. Tada će biti isključeni, ali fizički predmeti će nastaviti putovanje. Samo, tiho.

Ono što ostaje je ono što je najljepše: negdje u tamnoj, hladnoj praznini između zvijezda, putuje zlatna ploča s Beethovenovom Petom simfonijom, Chuck Berryjevim “Johnny B. Goode”, zvukom morskih valova i mozgovnim talasima jedne žene koja je mislila na ljubav. Kao što je Sagan rekao: “Bacanje ove boce u kosmički okean govori nešto veoma optimistično o životu na ovoj planeti.”  [12, 19]

Voyager je uradio stvari koje niko nije predvidio, pronašao prizore koje niko nije očekivao, i obećava da će nadživjeti svoje izumitelje.

Tekst o drugim porukama “vanzemaljcima”, koje smo dosad poslali, možete naći na ovom linku.

Reference i preporučena literatura

[1] Bell, J. (2015). The Interstellar Age: Inside the Forty-Year Voyager Mission. Dutton. (Odlična popularna knjiga o misiji, napisana od strane naučnika koji je radio na NASA projektima)

[2] Evans, B. & Harland, D. M. (2003). NASA’s Voyager Missions: Exploring the Outer Solar System and Beyond. Springer. (Detaljna tehnička i naučna historija misija Voyager)

[3] Siy, A. (2017). Voyager’s Greatest Hits. Charlesbridge. (Ilustrovano popularno izdanje, odlično za početnike)

[4] Dethloff, H. & Schorn, R. A. (2003). Voyager’s Grand Tour. Smithsonian Institution Press. (Klasična knjiga o originalnoj misiji i Grand Tour ideji)

[5] Wikipedia. (2024). Voyager 1. Dostupno na: https://en.wikipedia.org/wiki/Voyager_1 (Ažurirano 2025/2026)

[6] NASA Science. (2024). Voyager 1 Mission Overview. https://science.nasa.gov/mission/voyager/voyager-1/

[7] NASA JPL Education. (2024). Then There Were Two: Voyager 2 Reaches Interstellar Space. https://www.jpl.nasa.gov/edu/resources/teachable-moment/

[8] NASA Science. (2024). Where Are Voyager 1 and 2 Now? https://science.nasa.gov/mission/voyager/where-are-voyager-1-and-voyager-2-now/

[9] Science News Explores. (2025). The Biggest Discoveries of Voyagers. https://www.snexplores.org/article/voyagers-biggest-discoveries-nasa-space

[10] Britannica. (2026). Voyager space probes. https://www.britannica.com/technology/Voyager-space-probes

[11] Wikipedia. (2025). Pale Blue Dot. https://en.wikipedia.org/wiki/Pale_Blue_Dot

[12] NASA Science. (2024). Golden Record Contents. https://science.nasa.gov/mission/voyager/golden-record-contents/

[13] Centauri Dreams. (2024). Voyager 1: A Splendid Fix. https://www.centauri-dreams.org/2024/04/24/voyager-1-a-splendid-fix/

[14] Popular Science. (2024). What is on the Voyager Golden Record? https://www.popsci.com/science/what-is-on-voyager-golden-record/

[15] Carl Sagan Institute, Cornell University. (2025). Memories of Carl Sagan on the 35th Anniversary of the Pale Blue Dot. https://carlsaganinstitute.cornell.edu/news/

[16] Wikipedia. (2025). Voyager Program. https://en.wikipedia.org/wiki/Voyager_program

[17] Sagan, C. (1994). Pale Blue Dot: A Vision of the Human Future in Space. Random House.

[18] Sagan, C., Drake, F., Druyan, A., Ferris, T., Lomberg, J., Salzman, L. (1978). Murmurs of Earth: The Voyager Interstellar Record. Random House.

[19] Wikipedia. (2025). Voyager Golden Record. https://en.wikipedia.org/wiki/Voyager_Golden_Record