Postoji nepisano pravilo astrofotografije: što je lokacija bolja, to je vjerovatnije da ćete na nju stići taman kad se svi ostali već namjestili, poravnali montaže i popili prvu kafu. Džan i ja smo to pravilo ispoštovali do zadnjeg minuta – na Baturak smo stigli oko pola deset navečer (penjući se potpuno pogrešnim putem, nagiba i do 45 stepeni), kada je logor već bio raspoređen kao dobro planirana vojna operacija, a jedina slobodna parcela bila ona s najboljim pogledom na ambis. Navigirali smo između minskih polja postavljenih oko šatora i udobno se smjestili daleko od logorske vatre koja je čitavu noć uspješno kvarila noćni vid svima. Posjećenost više nego dobra, po mojoj procjeni nekih 70 ljudi, mogli smo i neku stranku osnovati.
Oprema – ili: šta sve stane u ruksak
Prije svega Canon 6D, jer je jeftin full-frame senzor na ovoj visini vrijedan svakog grama koji ste nosili uzbrdo. Mogli smo se gađati i novijim kamerama od par hiljada, ali uz tracker kamera ne igra naročitu ulogu (ljudi zaboravljaju da, i sa skupom kamerom, bez trackera nema dobre slike noćnog neba). Objektiv Samyang 35 mm za široke kadrove u kojima čovjek izgleda onoliko mali koliko zaista i jeste, i Samyang 85 mm za trenutke kada želite da Mjesec bude nešto više od svijetle tačke koja vas provocira.
MSM rotator (Move Shoot Move) je odradio praćenje za snimke Mliječnog puta – mali uređaj koji rješava veliki problem zvan Zemljina rotacija. Malo je zezala baterija na laseru pa nisam mogao usjeveriti više puta MSM. Difuzni filter za zvijezde, jer bez njega su sjajne zvijezde samo tačkice, a s njim postaju ono što oko zapravo doživljava. I stativ, vjerni saputnik koji uvijek stane na kamen koji se klima.
Obrada: uglavnom Photoshop, Microsoft ICE za panorame, i DeepSkyStacker za slaganje snimaka Mliječnog puta. Ako neko pita zašto astrofotografija traje dugo – ne traje snimanje. Traje ono poslije.
Galerija
Mjesec i Venera. Uski srp s jasno vidljivim pepeljastim svjetlom – onim slabim sjajem noćne strane koji dolazi od Sunčeve svjetlosti odbijene od Zemlje. Leonardo da Vinci je to objasnio prije pola milenijuma, a i dalje izgleda kao trikZalazak Mjeseca iza grebena Visočice, Venera desno. Atmosferska ekstinkcija radi svoj posao – što je tijelo bliže horizontu, to više zraka mora proći kroz optički gušći sloj, i to je toplija boja. Ista fizika koja pravi crvene zalaske Sunca ovdje pravi topli, umoran Mjesec.Veliki medvjed (Velika kola) – sedam zvijezda po kojima se orijentiše cijela sjeverna hemisfera. Ako pogledate pažljivo srednju zvijezdu, Mizar, možda ćete uočiti njenog pratioca Alkor. To je nekad bio klasični test oštrine vida u antici; danas je test koliko ste dugo bili van grada.Logorska vatra. Astrofotografi imaju kompliciran odnos s bijelim svjetlom – negdje između tolerancije i tihe agonije. Ali oko vatre se ta pravila privremeno suspenduju, jer noć na 1750 metara ima svoje argumente.Cijela ekipa u jednom kadru. Ako se pitate zašto su neki ljudi na snimku prozirni – to nije duh već duga ekspozicija. Ko se ne miče, taj postoji; ko se miče, taj postane magla. Fotografija kao neumoljivi filozofski test strpljenja.United Colours of Baturak. Šatori u svim bojama spektra, osvijetljeni iznutra kao lampioni, a iznad njih Mliječni put. Kolorimetrijski haos, emocionalno savršenstvo.Širi kadar logora i centralni dio Mliječnog puta iznad. Panorama od 6 snimaka sa 35 mm objektivom, spojenih u jedan kadar.U prednjem kadru vrhovi Kom i Glatko.Hotel s hiljadu zvjezdica. Bez recepcije, bez doručka, bez wi-fija, ali pogled iz ove sobe nadmašuje sve što je ikada dobilo Michelinovu zvjezdicu. Narandžasta tačka desno gore je zvijezda Antares (α Scorpii), crveni supergigant udaljen oko 550 svjetlosnih godina, prečnika oko 700 puta većeg od Sunčevog – da ga stavite umjesto Sunca, njegova bi površina progutala orbitu Marsa, a ime mu doslovno znači “suparnik Marsa” (anti-Ares) zbog izražene crvenkaste boje po kojoj ga je lako zamijeniti s tom planetom na noćnom nebu.Čovjek i Mliječni put. Samyang 35 mm i difuzni filter. Silueta čovjeka na stijeni, a iznad nje jezgro naše galaksije. Kompozicija stara koliko i sama fotografija: stavi čovjeka u kadar da bi ljudi shvatili razmjer. Problem je što razmjer ovdje izmiče racionalnom razmišljanju – između te siluete i svjetla Mliječnog puta stoji nekoliko stotina do više od dvadeset hiljada godina, ovisno o tome koju tačku u kadru gledate. Centar Mliječnog puta (Strijelac A*) je npr. udaljen oko 26000 svjetlosnih godina, što je “nekoliko desetina hiljada”, ali ono što se na snimku zapravo vidi nije centar – to su prašinasti oblaci i zvijezde u Sagittarius/Scutum kraku, uglavnom na 1000-6000 svj. god. Sjajne pojedinačne zvijezde u kadru (npr. Antares) su na 100-600 svj. god.Isti kadar, samo je model odlučio da uključi čeonu lampu. Rezultat: nova zvijezda prve magnitude na jugoistoku, otkrivena u Bosni, spektralna klasa CREE. Fotometrijski katastrofa, vizualno – sasvim zabavno.Mliječni put – snimljen koristeći MSM rotator (star tracker), više ekspozicija složenih u DeepSkyStackeru. Ovdje se vidi zašto se isplati vući dodatnih 300 grama uzbrdo: tamne prašinaste trake Velikog rascjepa, ružičaste emisione magline i onaj gusti sjaj prema centru galaksije u pravcu Strijelca. Jedina nesreća u svemu je što sam zaboravio ugasiti na Canonu da snima slike u jpeg, a trebalo je podesiti na RAW format – u tom slučaju došlo bi do izražajaviše detalja .Označena verzija jutarnjeg kadra: Kapela, Mars, Aldebaran i rasuto zvjezdano jato Hijade iznad grebena Treskavice. Ovo je onaj rijetki trenutak kada astronomija i planinarstvo dijele isti kadar – nebeska mehanika gore, tektonika dole, a između njih tanka narandžasta linija zore.Snimljeno tokom jutarnjeg plavog sata (oko 4h ujutru), na početku nautičkog svitanja, neposredno prije izlaska Sunca. Mars i Aldebaran dominiraju istočnim nebom, dok se u pozadini vide zvjezdani skup Hijade (desno od Aldebarana, u sazvijeđu Bik) i sjajna zvijezda Kapela (lijevo u sazvijeđu Kočijaš – inače 6. najsjajnija zvijezda na nebu). Aldebaran je crveni div, zvijezda koja je već potrošila vodik u svojoj jezgri. Njegov prečnik je približno 44 puta veći od Sunčevog. Kada bi se nalazio na mjestu Sunca, njegova površina bi sezala gotovo do orbite Merkura. U prednjem kadru iz tame izranjaju vrhovi Puzim i Crveni kuk na Visočici, a ispred njih je prirodni amfiteatar ispred vrha Baturak.Ista scena bez oznaka. Nekad je bolje pustiti ljude da sami traže. Dugine boje na nebu iznad Puzima i ruba Treskavice u zoru. Dinamički raspon skoro kao kod oka.Onaj trenutak kad se ne zna je li kasno veče ili rano jutro, a odgovor je najčešće – oboje.Panorama zore, sastavljena u Microsoft ICE-u od više kadrova. Široki format je jedini pošten prema ovakvom pogledu; svaki pokušaj da se ovo stisne u 3:2 izgleda kao izdaja.U prednjem kadru amfitetar Visočice (uz vrhove Puzim i Crveni kuk) i greben Treskavice.Džan blaženo spava, kao mumija umotan u vreću. Stativ u kadru lijevo je budan i spreman za jutarnju smjenu.Kamp u jutarnjem zlatnom satu. Prva svjetlost boji greben Treskavice. Što je greben dalji, to je svjetliji i plavlji, jer se između nas i njega nakupilo više atmosfere.Čini se da nam nije nikad dosta Puzima, zar ne?Buđenje kampa i pripreme za snimanje izlazećeg Sunca.Sunce izlazi iznad Treskavice. Osam minuta i dvadeset sekundi ranije, ti fotoni su napustili fotosferu (do nje im je trebalo i do milion godina iz unutrašnjosti Sunca). Prešli su potom 150 miliona kilometara da bi na kraju završili u Samyangu 85 i napravili lijep sunčev zvjezdasti efekt na zatvorenoj bendi (f22). Vrijedilo je čekanja.Sunce je konačno izašlo. I taj trenutak kada shvatite da je noć gotova, da ste budni već dvadeset sati i da vam je hladno – a da biste sve ponovili odmah, bez razmišljanja.
Zaključak
Došli smo kasno, otišli neispavani, i vratili se s materijalom koji će trajati duže od svih izgovora. Astrofestival na Visočici, koji je organizovao naš drug Kemal Bećirević, je pokazao ono što svaki astrofotograf zna a rijetko izgovori naglas: oprema pomaže, obrada uljepšava, ali sve zavisi od toga hoćete li se te noći uopšte popeti gore.
