„Gledajući u samu srž Helix magline, posmatrač ne gleda samo u plinsku ljušturu umiruće zvijezde, već zaviruje u direktnu budućnost našeg sopstvenog Sunca – sudbinu koja nas čeka za oko pet milijardi godina.“
— Robert Burnham Jr., „Burnham’s Celestial Handbook“
„Plava zjenica uokvirena vatrenim prstenom gasa, usamljena u praznini sazviježđa Vodolije – nadimak ‘Božije oko’ nije nastao iz mitologije, već iz čiste ljudske zapanjenosti pred njenom geometrijom.“
— Stephen James O’Meara, „The Caldwell Objects“
„To je spomenik od svjetlosti koji nam pokazuje šta ostaje kada zvijezda poput Sunca izdahne svoj posljednji dah i ostavi samo golo, vrelo jezgro da osvjetljava prašinu vlastite prošlosti.“
— Phil Plait, „Bad Astronomy“
Muzika uz post: Meridian – The Helix Nebula
Postoje objekti na noćnom nebu koji izgledaju gotovo nestvarno. Helix Nebula, ili NGC 7293, jedan je od njih. Poznata kao Maglina Helix, nalazi se u sazviježđu Vodolije (Aquarius), na udaljenosti od približno 650 svjetlosnih godina. To je planetarna maglina, posljednja velika faza života zvijezde (WD 2266-210) slične našem Suncu, prije nego što njeno preostalo jezgro postane bijeli patuljak. Ako želite da vidite unaprijed moguću sudbinu (smrt) našeg Sunca, ova maglina je dobar kandidat za to.
Na prvi pogled maglina izgleda kao ogromno kosmičko oko. I nije teško razumjeti zašto. Ova maglina je nastala kada je zvijezda, nakon što je potrošila gorivo potrebno za održavanje stabilnog života, počela odbacivati svoje vanjske slojeve. Ono što danas vidimo nije eksplozija poput supernove. To je mnogo tiši proces. Zvijezda je tokom završne faze svog života izbacivala slojeve gasa u okolni prostor. U njenom centru ostalo je izuzetno vruće jezgro koje danas osvjetljava taj materijal. Ultraljubičasto zračenje centralnog ostatka pobuđuje atome u maglini i tjera ih da emituju karakterističnu svjetlost. Zvijezda je završila svoj život kakav poznajemo, ali njen posljednji trag još uvijek svijetli.
Svjetlost stara 650 godina
Kada fotografišemo maglinu Helix, zapravo gledamo u prošlost. Svjetlosti iz NGC 7293 trebalo je približno 650 godina da stigne do Zemlje. Fotoni koje je moja kamera zabilježila krenuli su na svoj put mnogo prije nego što je većina današnjeg svijeta uopšte postojala. Ono što vidimo nije Helix kakva je danas. To je Helix kakva je bila prije otprilike šest i po stoljeća. Upravo je to jedna od najljepših stvari u astrofotografiji: teleskop nije samo instrument koji povećava sliku, on je prozor u prošlost.
“Oko” udaljeno stotinama triliona kilometara
Helix ima prečnik od približno 2,5 svjetlosne godine (oko 23,65 biliona kilometara), a njena struktura je mnogo složenija nego što bi se moglo zaključiti iz obične fotografije. U unutrašnjosti se nalazi veliki broj gustih čvorova gasa, često nazivanih „kometnim čvorovima“. Oni izgledaju kao sićušni tamni prsti koji se pružaju od centralnog područja prema vanjskom dijelu magline. Ali oni nisu nimalo sićušni. Svaki od tih čvorova može biti veličine reda našeg Sunčevog sistema, dok cijela maglina zauzima ogroman prostor. I dok na fotografiji izgledaju gotovo kao fine niti, zapravo gledamo materijal koji se kreće kroz svemir brzinama od nekoliko desetina kilometara u sekundi.
Više detalja o ovim zanimjivim segmentima magline, može se naći na ovom linku.
Jedno vrlo zanimljivo otkriće vezano je upravo za Helix maglinu (NGC 7293), i njen bijeli patuljak WD 2226−210. Astronomi su godinama primjećivali neobično rendgensko zračenje koje dolazi iz njegove blizine. Analiza sugeriše da bi uzrok mogao biti planet veličine Jupitera koji je prišao preblizu bijelom patuljku i bio rastrgan njegovom gravitacijom. Ostaci planeta formirali su disk, a materijal postupno pada na površinu bijelog patuljka i zagrijava se do temperature pri kojoj emituje X-zrake. Posebno je zanimljivo što signal pokazuje pravilnu promjenu svakih oko 2,9 sati, što odgovara mogućnosti da se ostaci planeta nalaze u veoma bliskoj orbiti. Ako se tumačenje potvrdi, to bi bio prvi poznati slučaj planeta koji se uništava i „jede“ od strane bijelog patuljka koji se nalazi u centru planetarne magline. Više detalja se može se naći na ovom linku.
Čekanje na fotone
Ovu fotografiju snimao sam kroz Hα i OIII uskopojasne filtere, sa ukupno približno 20 sati integracije (oko 10h po filteru).
Oprema koju sam koristio:
- Sky-Watcher 120 mm ED APO refraktor
- Atik 383L+ Mono CCD
- Hα filter
- OIII filter
- ekvatorijalna montaža (SW NEQ6)
- autoguiding (sa ASi 120-MM na finder teleskopu)
- ZWO CAA i EFW
- obrada u DeepSkyStacker, Siril i Photoshop.
- Korištena HOO kolor paleta sa mapiranjem pojedinih snimaka na RGB kanale konačne slike.
Helix je relativno velika i veoma slaba planetarna maglina, pa upravo ovakvi objekti pokazuju koliko je važna duga integracija (ekspozicija). Pojedinačna ekspozicija može izgledati prilično skromno. Signal magline je slab, a detalji se lako izgube u šumu i pozadini neba. Ovo je upravo i meni bio najveći problem jer je Sarajevo ovih dana, dok sam snimao, bilo puno dima, prašine u zraku, vlage i standardnog svjetlosnog onečišćenja. Ipak, kada se desetine sati podataka spoje u jednu sliku, počinju se pojavljivati strukture koje nisu bile vidljive u pojedinačnim snimcima, čak i kada se snima sa gradskog balkona.
Hα i OIII – dva lica Helixa
Za ovu fotografiju koristio sam, kao što je rečeno, Hα i OIII filtere. Hα registruje emisiju jonizovanog vodonika, dok OIII prikazuje karakterističnu emisiju dvostruko jonizovanog kiseonika. Kombinovanjem ova dva kanala moguće je izvući mnogo više strukture nego fotografisanjem širokopojasnim filterima. OIII posebno naglašava veliki, plavičasto-zeleni unutrašnji dio Helixa, dok Hα donosi crvene strukture i slojeve gasa prema vanjskom dijelu magline. U HOO obradi ta dva kanala pretvaraju se u boje, ali iza tih boja stoji stvarna fizika magline. Nije to samo „lijepa fotografija“. To je mapa različitih vrsta emisije iz ogromnog oblaka gasa.
I jednog dana – naše Sunce?
Možda je najzanimljivija činjenica o Helix maglini to što njena priča vjerovatno predstavlja i jednu moguću budućnost našeg Sunca. Sunce nije dovoljno masivno da završi život kao supernova. Za nekoliko milijardi godina, nakon što potroši svoje gorivo, proći će kroz fazu crvenog diva i na kraju odbaciti svoje vanjske slojeve. Naravno, detalji neće biti potpuno identični Helixu, ali osnovni proces biće sličan.
Jednog dana, veoma daleko u budućnosti, naše Sunce više neće biti žuta zvijezda kakvu danas poznajemo. Ostaće njegovo vrelo jezgro, okruženo materijalom koji je nekada bio dio njega. Možda zato Helix izgleda toliko posebno. Gledajući ovu maglinu, ne gledamo samo kraj jedne zvijezde. Gledamo jednu od mogućih priča o budućnosti zvijezde koja nam je najbliža.
