Zamislite da stojite na vrhu nebodera i gledate dole na veliki gradski trg pun ringišpila. Ako bi se svi ringišpili na trgu okretali u istom smjeru – recimo, svi u smjeru kazaljke na satu – vjerovatno biste protrljali oči i pomislili da nešto nije u redu. Zdrav razum kaže da bi otprilike pola njih trebalo ići lijevo, a pola desno. Upravo nešto slično, ali na neuporedivo većoj skali, doživio je astronom koji je počeo brojati galaksije na snimcima svemirskog teleskopa James Webb.

Lior Shamir, naučnik sa Univerziteta Kansas State, objavio je 2025. godine rad u uglednom časopisu Monthly Notices of the Royal Astronomical Society. Pregledao je 263 spiralne galaksije snimljene u jednom dubokom polju neba i utvrdio nešto što na prvi pogled djeluje banalno, a zapravo je vrlo neobično: oko dvije trećine galaksija okreće se u jednom smjeru, a tek jedna trećina u suprotnom. Drugim riječima, kosmički ringišpili kao da su se međusobno dogovorili.

Tu počinje priča koja je za nekoliko sedmica preskočila iz stručnog časopisa na naslovnice portala širom svijeta, i to u obliku tvrdnje od koje zastaje dah: da možda živimo unutar crne rupe. Hajdemo, korak po korak, vidjeti koliko od toga drži vodu – a koliko je tek zvučna rečenica za dijeljenje na mrežama.

Galaksija koja se okreće i zašto je smjer uopće važan

Spiralne galaksije, poput naše Mliječne staze, ogromni su diskovi zvijezda, plina i prašine koji se polako vrte oko svog središta. Jedan jedini okret Mliječne staze traje oko 230 miliona godina – toliko dugo da su, kada je naš dio galaksije posljednji put bio na ovom mjestu, Zemljom još hodali dinosauri. Sa naše tačke gledišta, jedna galaksija nam izgleda kao da se vrti u smjeru kazaljke na satu, a druga u suprotnom, zavisno od toga kako je nagnuta prema nama i u kojem se smjeru zaista okreće.

Logika je jednostavna kao bacanje novčića. Svemir bi, ako je posvuda manje-više isti i nema nikakav povlašteni pravac, trebao biti pun galaksija nasumičnih orijentacija. Pola pismo, pola glava. Kada bismo prebrojali dovoljno velik uzorak, oba smjera bi se trebala otprilike izjednačiti. Ako se to ne dogodi, ostaju nam dvije mogućnosti: ili je svemir manje uredan nego što mislimo, ili mi nešto ne brojimo kako treba. Obje opcije su, svaka na svoj način, uzbudljive.

Ova ideja nije tako nova kako se čini. Još davne 1949. godine logičar Kurt Gödel – isti onaj koji je matematičare ostavio bez sna svojim teoremima – pokazao je da Einsteinove jednačine dopuštaju i svemir koji rotira kao cjelina. Decenijama se to smatralo egzotičnom igrarijom na papiru. Shamirove galaksije iznenada su tu staru igrariju vratile za sto.

Sam autor tvrdi da je razlika u njegovom uzorku toliko izražena da se vidi i golim okom – ne treba vam superkompjuter da biste primijetili kako su crveni i plavi krugovi na slici neravnomjerno raspoređeni (crveni i plavi krugovi su oznake sa slika iz Shamirovog rada – svaka spiralna galaksija je obilježena krugom prema smjeru rotacije: crveni = rotiraju u istom smjeru kao Mliječna staza, plavi = rotiraju u suprotnom smjeru. Baš ta upadljivost je, međutim, dvosjekli mač, kao što ćemo uskoro vidjeti.

Dva trezvena objašnjenja

Prije nego pozovemo crne rupe i paralelne svemire, dobar naučnik prvo provjeri ima li dosadnijeg, prizemnijeg objašnjenja. A takvih je ovdje nekoliko, i nijedno se ne smije preskočiti – koliko god priča s crnom rupom bila primamljivija.

Možda varamo sami sebe

Postoji efekat poznat kao Dopplerova pristrasnost. To je isti onaj fenomen zbog kojeg vam se sirena hitne pomoći čini višom dok vam se vozilo približava, a nižom kada se udaljava – samo što ovdje govorimo o svjetlosti, a ne o zvuku. Galaksija čiji se dio okrenut prema nama brže približava izgleda nam malo svjetlije, pa je lakše uočimo. Ako naš teleskop sistematski malo bolje vidi galaksije koje se vrte na jednu stranu, dobit ćemo lažnu većinu – ne zato što je svemir asimetričan, nego zato što je naš pogled asimetričan. Vrijedno je istaknuti da i sam Shamir navodi ovu mogućnost.

Možda je 263 jednostavno premalo

Dvije stotine šezdeset tri galaksije zvuči kao mnogo, ali u kosmologiji je to skroman uzorak. Ako bacite novčić dvadeset puta i dobijete trinaest pisama, nećete odmah optužiti novčić za prevaru – takve sitne neravnoteže slučaj proizvodi bez ikakvog problema. Tek na ogromnim uzorcima male razlike postaju uvjerljive. I tu dolazi važan detalj koji u senzacionalnim naslovima obično izostane: više nezavisnih istraživačkih grupa već godinama tvrdi upravo suprotno – da je raspodjela smjerova rotacije, kada se pažljivo izmjeri, zapravo nasumična. Shamirovi rezultati o asimetriji predmet su žustre i dugotrajne rasprave, a to je u nauci posve normalno. Tako, uostalom, nauka i napreduje: sporim, dosadnim, neumoljivim provjeravanjem.

A sad ono bitno: živimo li u crnoj rupi?

Ovdje priča skreće u dio koji su mediji obožavali. Poljski fizičar Nikodem Popławski već godinama razrađuje hipotezu koja zvuči kao sinopsis naučnofantastičnog filma, a zapravo počiva na ozbiljnoj matematici: ideju da je čitav naš svemir unutrašnjost jedne goleme crne rupe koja postoji u nekom drugom, „roditeljskom“ svemiru.

Trik je u proširenju Einsteinove teorije gravitacije koje uzima u obzir takozvanu torziju prostorvremena – uvrtanje, a ne samo zakrivljenje. Ako prostorvrijeme zamislite kao štap, savijanje štapa odgovaralo bi zakrivljenju, a uvrtanje torziji. U toj slici, kada se materija sabije do nezamislivih gustoća unutar crne rupe, ona ne kolabira u tačku beskonačne gustoće, nego se „odbije“ poput sabijene gumene lopte i pokrene rađanje novog svemira s druge strane horizonta događaja. Neugodna beskonačnost koja decenijama muči fizičare – singularitet – naprosto nestaje.

I sada dolazi spona sa Shamirovim galaksijama. Crne rupe gotovo uvijek nastaju iz objekata koji se vrte – rotirajućih zvijezda i vrtložnih jezgara galaksija. Ako je crna rupa-roditelj rotirala, tvrdi Popławski, onda novorođeni svemir nasljeđuje njenu osu rotacije kao svojevrsni povlašteni pravac. Galaksije bi tada imale blagu sklonost da svoje ose poravnaju s tim naslijeđenim smjerom – i eto vam viška ringišpila koji se okreću na istu stranu. Znakovito je da je Popławski svoj rad o „povlaštenoj osi“ ažurirao baš tokom 2025. godine, neposredno nakon što su Shamirovi nalazi objavljeni.

Ono što ovu priču čini zaista zavodljivom jeste obećanje da bi jedan jedini potez – rotacija svemira – mogao odjednom razriješiti više muka savremene kosmologije: zašto se svemir širi brže nego što očekujemo, odakle tajanstvena „tamna energija“, pa čak i zašto vrijeme teče samo naprijed, a nikada unazad. Kada jedna ideja nudi tako mnogo, oprez postaje obavezan. U fizici je, kao i na pijaci, mudro dobro provjeriti robu ako vam je neko nudi svu odjednom i još jeftino.

Treba biti pošten: Popławski je ozbiljan fizičar, a ne sanjar s ruba interneta – njegova hipoteza je svojevremeno bila među najčitanijim naučnim pričama godine u svjetskim magazinima. Ali „ozbiljan i zanimljiv“ nije isto što i „dokazan“. Riječ je o spekulativnoj teoriji na samoj granici onoga što danas uopće možemo provjeriti.

Pokvareni telefon – ali s doktoratima

Vrijedi naglasiti finu, ali ključnu razliku. Shamir je čovjek koji je galaksije- da asimetrija možda i nije svojstvo cijelog svemira, nego posljedica toga kako su pojedine galaksije iznutra građene i kako ih mi vidimo. Veliku kosmičku osu spominje tek kao mogućnost, a ne kao zaključak.

Naslov „Živimo u crnoj rupi!“ nastao je, dakle, ovako: jedan naučnik prebroji galaksije, drugi naučnik ima dramatičnu teoriju koja bi to mogla objasniti, a novinar spoji to dvoje u rečenicu koja se sjajno dijeli na društvenim mrežama. Svaki je korak, sam za sebe, gotovo razuman; tek na kraju lanca dobijemo tvrdnju koju nijedan od dvojice naučnika nije baš tako izrekao. Klasičan pokvareni telefon – samo što ovaj put igrači imaju doktorate, a poruka putuje od recenziranog časopisa do komentara ispod objave.

Ovo nije razlog za cinizam, ni prema medijima ni prema naučnicima. To je naprosto podsjetnik da se između „izmjereno je X“ i „to znači Y“ uvijek krije čitav niz koraka, a svaki od njih treba provjeriti zasebno. Razlika između te dvije rečenice ujedno je i razlika između nauke i naslova.

Zaključak: uzbudljivo da, dokazano ne

Šta nam, dakle, ostaje na kraju? Stvaran, izmjeren rezultat: u jednom dubokom polju neba ima primjetno više galaksija koje se vrte na jednu stranu. To je činjenica vrijedna pažnje i daljeg istraživanja. Sve ostalo je raspon objašnjenja – od dosadnih i vjerovatnih (varka u našem mjerenju, premali uzorak) do spektakularnih i nedokazanih (rotirajući svemir rođen u crnoj rupi).

Trenutni podaci ne mogu presuditi između tih krajnosti. Možda će sljedeća, veća polja koja James Webb tek treba snimiti pomjeriti vagu na jednu stranu; možda će je vratiti tačno na sredinu. I baš je u tome ljepota ovakvih priča – one nas podsjećaju da je nauka proces, a ne zbirka gotovih odgovora. James Webb otvorio nam je prozor u rani svemir tako oštar da postavlja pitanja na koja još nemamo odgovor, a pitanje „zašto se kosmički ringišpili okreću na istu stranu?“ jedno je od zanimljivijih koja trenutno imamo na stolu.

Reference i za dalje čitanje

Shamir, L. (2025). The distribution of galaxy rotation in JWST Advanced Deep Extragalactic Survey. Monthly Notices of the Royal Astronomical Society, 538(1), 76–91. DOI: 10.1093/mnras/staf292.

Popławski, N. (2019, ažurirano 2025). Universe in a rotating black hole and preferred axis. arXiv:1910.10819.

Popławski, N. (2010). Cosmology with torsion: An alternative to cosmic inflation. Physics Letters B, 694(3), 181–185.

Gödel, K. (1949). An example of a new type of cosmological solution of Einstein’s field equations of gravitation. Reviews of Modern Physics, 21(3), 447–450.

Eisenstein, D. J. i dr. (2023). Overview of the JWST Advanced Deep Extragalactic Survey (JADES). arXiv:2306.02465.

Phys.org (12. mart 2025). Puzzling observation by JWST: Galaxies in the deep universe rotate in the same direction.

Space.com (13. mart 2025). Is our universe trapped inside a black hole? This James Webb Space Telescope discovery might blow your mind.