M17 – maglina Omega u HOO paleti

“The cosmos is within us. We are made of star-stuff. We are a way for the cosmos to know itself.” (C. Sagan)

Muzika uz post: Alex Warren – Eternity

Tokom sinoćnje vedre noći (17/18 6.2026.) izbor je pao na jednu od poznatijih emisijskih maglina južnog dijela Mliječnog puta – M17, poznatu kao Omega maglina ili Labudova maglina. Smještena u sazviježđu Strijelca, na udaljenosti od približno 5500 svjetlosnih godina, M17 predstavlja jedno od najvećih i najaktivnijih područja nastanka novih zvijezda u našoj galaksiji. Iako je Orion maglinapoznatija, M17 je zapravo jedna od najmasivnijih H II regija u Mliječnom putu. Oblak molekularnog plina povezan s M17 sadrži desetine hiljada Sunčevih masa materijala.

Za snimanje je korišten SkyWatcher Evostar 120ED APO refraktor sa 0.85× reduktorom, koji daje efektivnu fokusnu daljinu od približno 765 mm, zajedno sa Atik 383L+ monohromatskom CCD kamerom. Podaci su prikupljeni kroz uskopojasne Hα i OIII filtere, sa ukupno 22 ekspozicije po 10 minuta:

• Hα: 12 × 600 s (120 minuta)
• OIII: 10 × 600 s (100 minuta)

Dakle, ukupna integracija iznosila je 3 sata i 40 minuta.

Akvizicija podataka je vršena sa programom N.I.N.A., preko kojeg sam spojio opremu, uradio 3-point plate solve (nemam dostupan sjever) na južnom dijelu neba, i postavio sekvencu snimanja.

Zanimljivost je da sam ovaj put gotovo potpuno automatizovao setup, pa sam mogao gledati tekmu u isto vrijeme i snimati nebo. Naime, iz stana sam preko Anydesk programa (može i Teamviewer ili Google Remote Dekstop) kontrolisao laptop na balkonu. A budući da sam u N.I.N.A. sekvenci definisao ekspozicije i okret montaže nakon prolaska meridijana (tzv. meridian flip), te potom završno grijanje kamere, parkiranje teleskopa i gašenje laptopa, mogao sam i spavati dok je oprema radila svoje. Ujutru su me čekale gotove slike i ugašena oprema.

Obrada podataka izvršena je korištenjem DeepSkyStacker-a za stakiranje, PixInsight-a za poravnanje zvijezda na različitim kanalima i kombiniranje kanala, GraXpert-a za uklanjanje gradijenta pozadine, StarNet-a za odvajanje zvijezda od magline, Sirila za hiperblično rastezanje, te Adobe Photoshop-a za završnu obradu i balans boja. Konačna slika predstavljena je u HOO paleti, gdje je vodik (Hα) mapiran u crveni kanal, dok je jonizirani kisik (OIII) korišten za zelenu i plavu komponentu slike.

M17 je često nazivaju “Labudovom maglinom” zbog karakterističnog oblika koji podsjeća na labuda raširenih krila. Međutim, iza ovog prepoznatljivog oblika krije se izuzetno aktivna regija u kojoj se upravo sada rađaju nove zvijezde. Snažno ultraljubičasto zračenje mladih masivnih zvijezda pobuđuje okolni plin i uzrokuje njegovo karakteristično svjetlucanje koje registrujemo kroz uskopojasne filtere.

Zanimljiv detalj je da se u središtu magline nalazi mlado zvjezdano jato čije zvijezde imaju mase i do nekoliko desetina puta veće od mase Sunca. Njihovi snažni zvjezdani vjetrovi oblikuju okolni plin, stvarajući složene filamente, šupljine i udarne fronte koje su vidljive na fotografijama visoke rezolucije. M17 je zapravo jedna od velikih “tvornica zvijezda” naše galaksije, mjesto gdje se i danas formiraju nove generacije zvjezdanih sistema.

Na obrađenoj slici su vidljivi gusti oblaci vodika koji dominiraju centralnim dijelom magline, dok OIII signal naglašava energetski najaktivnije regije i složenu strukturu okolnog plina. Kombinacija ova dva kanala otkriva bogatu unutrašnju dinamiku objekta i pruža uvid u procese koji oblikuju međuzvjezdani medij. Tamne strukture koje presijecaju maglinu nisu praznina, već gusti oblaci međuzvjezdane prašine iza kojih se i danas formiraju nove zvijezde.