Astronomska obilježja na stećcima

Uvod

Stećci (sinonimi za stećak su i nazivi bilig (bilizi), kami (kamenovi), mramor (mramorovi) i drugi) su kameni nadgrobni spomenici koji su karakteristični za područje stare Bosanske države. Pojava stećaka npr. u krajevima nekadašnje Hrvatske države prvenstveno je posljedica naseljavanja bosanskohercegovačkog življa i prenošenja običaja klesanja i postavljanja stećaka u tim krajevima. Druga je stvar što se u izboru reljefnih motiva i u samoj klesarskoj obradi stećaka u tim krajevima osjeća utjecaj hrvatskoprimorske klesarske tradicije. Stoga je naučno opravdano da se stećci smatraju bosanskohercegovačkom pojavom, bez obzira što je običaj klesanja stećaka prešao i na susjedna jugoslavenska područja. Osim toga, u jednom potpunijem sagledavanju stećaka ne bi trebalo da izgubimo iz vida i to što oni pripadaju kršćanima, podrazumijevajući tu i kršćanske heretike. Izuzimajući kontinentalni dio Hrvatske, zapadnu Srbiju i neke krajeve Kosova i bivšeg Novopazarskog Sandžaka, gotovo sva ostala teritorija na kojoj su ustanovljeni stećci bila je u sastavu srednjovjekovne Bosne i Huma, odnosno Hercegovine. Teritorija stećaka se u velikoj mjeru poklapala sa teritorijom nekadašnje samostalne Bosanske države. Za vrijeme bana Stjepana II Kotromanića Bosna je dopirala do jadranske obale i do rijeke Cetine, uključujući grad Omiš. To je doba rasta ugleda Bosne i njenog bana u ovim krajevima, otvaranja rudnika, kovanja bosanskog novca i jačanja trgovačkih veza. U doba bana i kralja Tvrtka I Bosna se protezala na zapad sve do Zadra i Obrovca, uključujući gradove Split, Trogir i Sibenik, te otoke Brač , Hvar i Korčulu, a na istok sve do iza Prijepolja i Mileševe. Na jugu je već odavno Stonsko primorje pripadalo Humu, a za vrijeme Tvrtka osim njega Bosna u svoj sastav uključuje još i Konavle i Kotor. To je doba najvećeg jačanja i uspona Bosne u svakom pogledu.

U tabeli ispod dat je broj stećaka, tj. broj lokaliteta i ukupan broj po bivšim jugoslovenskim republikama (izvor: Šefik Bešlagić: Stećci – kultura i umjetnost, Sarajevo, 1979.)

U Bosni i Hercegovini najveći broj stećaka imaju hercegovačka opštinska područja (Hercegovina je zemlja kamena i klesara, pa je sasvim razumljivo što je tamo najveća gustoća ovih spomenika), a u tome pogledu se svojim brojem naročito ističu opštine Nevesinje i Konjic, koje imaju svaka preko 3000 primjeraka. Među bosanskim opštinama se ističe Rogatica sa 2628 stećaka. U Hrvatskoj najviše stećaka dma opština Sinj (1313), u Crnoj Gori opština Nikšić (949), a u Srbiji opština Prijepolje (523).

Vremenski period stećaka

O vremenu postanka, trajanja i nestanka stećaka do sada su ispoljena vrlo različita, često vrlo pogrešna mišljenja. Ova konstatacija se više odnosi na stariju literaturu, ali i u novijoj to važno pitanje nije precizno i do kraja riješeno. A. Sapieha je rekao da su stećci “vrlo stari spomenici” koji su ga najviše podsjećali na scene na starim egipatskih ipartskim spomenicima. I. Katalinić je upotrijebio isti neodređeni vremenski termin “vrlo stari”. A. Boue je zabilježio mišljenje nekih domaćih ljudi da su stećci rimski spomenici, a sam je mislio da potječu iz prvih vremena širenja kršćanstva u ovim krajevima. A. Evans je stećke stavio u preistoriju i nazvao ·ih „zanimljivim prehistorijskim druidskim spomenicima”. A. J. Fosco je rekao da su to spomenici Feničana koji su u davna vremena živjeli u Dalmaciji. H. Sterneck je smatrao da stećci pripadaju predrimskom vremenu a, kako se često nalaze na ilirskim gomilama ili u njihovoj neposrednoj blizini, da pripadaju vremenu kojem i ilirski tumulusi. Iako nije bio sasvim jasan, P. Kaer je stećke stavio u preistoriju. A. Blau je dozvolio mogućnost da potječu iz istočno-gotskog perioda. V. Lago ih je pripisao Slavenima, ali dok su još bili pagani. Nekoliko starijih naučnih radnika stećke su odredili slavenskim periodom. Takvo stanovište je najprije izrazio G. Wilkinson rekavši da stećci potječu iz predturskog perioda. V. Lago je izjavio da stećci ne mogu biti rimski, kako to neki misle, zbog toga što nemaju rimskih natpisa, nego da su slavenski, odnosno da su to “spomenici Hrvata i djelomično Srba … ” F. Luschan je, prema nalazu novčića u grobovima, stećke datirao u XIV v., ali je za njihovo postojanje uzeo nešto šire razdoblje – od XIII do XV vijeka. Hoernes je stećke nazvao staroslavenskim spomenicima. K. Jireček je uzgred napomenuo da će “mnogo kamenja bez natpisa poticati iz tamnih vremena ranog srednjeg vijeka” , a F. Luschan ih je nazvao starim bosanskim spomenicima. Izražena su i vrlo kolebljiva, kao i sasvim čudnovata mišljenja. Za A. J. Fosca sam već rekao da ih je pripisao Feničanima. V. Vuletić-Vukasović je najprije mislio da su stećci iz predgrčkog i predrimskog vremena, da pripadaju Abrigenima, a kasnije ih je, kao i Ć. Truhelka i F. Luschan, smatrao starim bosanskim spomenicima. S. Ljubić se prilično dvoumio – najprije ih je stavio u slavenski paganski period, zatim u vrijeme prelaza Slavena iz paganstva u kršćanstvo, a potom je tvrdio da su to Hrvati upotrijebili rimske spomenike, odnosno da su svoje pravili po uzoru na rimske. I A. J. Evans je najprije mislio da se radi o preistorijskim, a kasnije o starim bosanskim spomenicima. Nije to davno bilo kada je naš etnolog dr S. Tomić stećke stavio u IV i V vijek i pripisao ih Hunima.

Otkrivanjem natpisa na stećcima i njihovim čitanjem došlo se do putokaza za rješavanje pitanja kronologije stećaka. Otuda u novijoj literaturi sigurnije datiranje. Većina novijih i savremenih naučnih radnika uglavnom se slažu sa datiranjem u širim potezima. Ima mnogo argumenata kojima se dokazuje postojanje stećaka u XIV i XV v., a sigurno je da oni egzistiraju i u prvoj polovini XVI v. Nije sasvim izvjesno kada se najranije javljaju ovi spomenici. Po nekim natpisima, kao i po nekim drugim svojstvima, stećaka je bilo i u XIII v., kao što je onaj sa natpisom iz Vidoštaka kod Stoca, iz 1231. god. Ako se uzme kao pouzdano datiranje nadgrobne ploče trebinjskog župana Grda (1151-1177. g.), odnosno ako se ta ploča sasvim pouzdano tretira kao stećak, što bi bilo sasvim osnovano, onda ima razloga tvrdnji da ovi spomenici počinju još u drugoj polovini XII vijeka. To je rezonovanje na bazi natpisa. Približno istom zaključku možemo doći i drugim putem. U raspravi o oblicima stećaka, Š. Bešlagić je došao do saznanja da u osnovne oblike moramo uračunati tanke, slabije obrađene ploče koje su često bez ukrasa, a ako ih imaju, onda su to prvenstveno rozete, polumjeseci i krstovi. Kako se takve ploče vrlo rano javljaju kao nadgrobnici ne samo u našim nego i u drugim evropskim zemljama, kao prototip naših stećaka u obliku ploča, to bi bila osnova da i dobar broj takvih stećaka, iako nemaju natpisa, uračunamo u najstarije primjerke, u XIII, pa i u XII v. Pošto se vrlo rano javljaju i amorfni stećci (slični pločama i sanducima), i to često zajedno sa pomenutim pločama bez natpisa, to bismo i izvjestan broj ovakvih oblika, sa dosta razloga, mogli uvrstiti u naše najstarije stećke, iako za to za sada nemamo sasvim sigurne argumente. To sve upućuje na mogućnost prve pojave stećaka u XIII, pa i u XII v. Napominjem da je i 1. Renđeo izrazio mišljenje da stećaka ima i starijih od XIII v. U vezi s tim on je rekao kako mu se čini da se ti najstariji stećci nalaze u Dalmaciji i da im je tu kolijevka. Slično njemu mislili su i D. Mandić i A. Škobalj, ali su oni otišli u krajnost, pripisujući stećke isključivo Hrvatima, i to još sa početkom iz vremena paganstva. Sto se tiče natpisa stećaka kao pouzdanih argumenata za određivanje kronologije stećaka, XlIII v. je vrlo oskudan u tome pogledu, da ne kažemo potpuno prazan, ali ono što je već rečeno za ploče bez natpisa i amorfne oblike dobrim dijelom vrijedi baš za taj vijek. To je i inače vrijeme kada je u Bosni i Hercegovini relativna stagnacija u kulturi i umjetnosti. Naredni vijek je nešto sasvim drugo, tada nastaje uspon u svakom pogledu, pa i u umjetnosti, što se odrazilo u oblasti stećaka. Bešlagić smatra da je većina stećaka nastala u razdoblju od polovine XIV v. do pada Bosne pod Turke 1463. god., i to prvenstveno kao rezultat snažnog ekonomskog razvoja i uspona Bosne. To je doba cvjetanja u umjetnosti stećaka. Dosta intenzivno su se stećci klesali i postavljali i dalje, sve do kraja XV vijeka, i pored toga što su političke prilike bile nestabilne i što su još uvijek u nekim oblastima trajali sukobi s Turcima. Od početka XVI v. sve je manje klesanja i ukrašavanja stećaka, ali se ono ipak nastavlja i egzistira gotovo sve do kraja vijeka.

Na osnovu raspoloživih podataka, može se tvrditi da stećci počinju negdje u drugoj polovini XII v., da njihova prva faza traje i kroz XIII v., zatim da se intenzivno klešu i ukrašavaju u XIV i XV v., s tim što cvjetanje zahvata drugu polovinu XIV i prvu polovinu XV v. U XVI v. postepeno nestaje ova vrsta umjetnosti a krajem toga vijeka sasvim zamire.

Natpisi na stećcima

Na teritoriji Bosne i Hercegovine ima 326 natpisa na stećcima. Danas je ukupan broj stećaka procjenjen na 69356, i procentualna zastupljenost natpisa u odnosu na
ukupan broj stećaka u BiH iznosi 0,55%. U Bosni i Hercegovini ima najviše natpisa u odnosu na bivše repubike Jugoslavije. U tom okviru Hercegovina je dva puta bogatija od Bosne, a na njenom području se brojem natpisa naročito ističu krajevi oko Trebinja, Bileće, Gacka i Stoca. Relativno, najviše natpisa okupljenih na jednom lokalitetu imaju Boljuni kod Stoca – 19 primjeraka. U Bosni, relativno, najviše natpisa ima oko Lopara, a vodeći lokalitet u tome pogledu su Piperi. Prije svega, potrebno je reći da su natpisi stećaka pisani na narodnom jeziku starom bosanskom ćirilicom, odnosno bosančicom, kako to pismo još neki nazivaju. Ne postoji nijedan natpis na stećku koji je napisan glagoljicom, latinicom ili nekim drugim pismom, ili da je na latinskom, talijanskom ili nekom drugom jeziku.

Općenito se može reći da je danas prevladava mišljenje da pismo stare Bosne nije nastalo nezavisno i da nije nikakvo posebno i samostalno pismo, nego da je samo varijanta južnoslavenske ćirilice sa izvjesnim osobenostima koje, kada se radi o epigrafici, dozvoljavaju i opravdavaju naziv bosanska epigrafska ćirilica, a donekle i naziv bosančica.

U nauci se smatra da je ćirilsko pismo nastalo krajem IX ili početkom X v. negdje na teritoriji današnje Makedonije ili Bugarske. Misli se da je njegov autor episkop Kliment Ohridski, učenik slovenskog apostola sv. Cirila, osnivača slovenske pismenosti. Najveći broj slova preuzet je iz grčkog uncijalnog pisma, a za specifične slovenske glasove stvorena su nova slova, uglavnom po uzoru na glagoljicu. Ubrzo potom ćirilicu su uveli gotovo svi slovenski narodi, prilagođavajući je prema svojim uslovima i potrebama. Ćirilica je Srbima došla u X vijeku, ali je tek u XlI v. u svjetovnim spomenicima (poveljama i pismima) dobila svoj definitivan karakter. Iz Srbije i Makedonije je u XII v. prenesena u Bosnu, Zahumlje
i Travuniju, a potom i u srednju Dalmaciju i u Dubrovnik.

Na slici dole data je tablica slova natpisa stećaka (Š. Bešlagić, Stećci, 1979.)

To što su neki natpisi na stećcima tačno datirani omogućuje nam da sigurno datiramo sam stećak, kao. i njegove reljefne motive, ukoliko su oni na njemu klesani. Analogno tim reljefima, omogućeno nam je da takve i slične motive na drugim primjercima stećaka vremenski fiksiramo, što mnogo znači u samom proučavanju stećaka i njihove umjetnosti. Međutim, broj na taj način pouzdano datiranih natpisa i stećaka je vrlo ograničen. Ima ih ukupno 14, od čega 11 na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine (od toga 9 u Hercegovini), 2 na susjednom području Srbije i l na susjednom području Crne Gore. Od tih 14 sigurno
datiranih natpisa 2 potječu iz XIII v. (Vidoštak’74 i Police), 1 iz XV v. (Turbe), ukoliko je dobro pročitan, 8 ih je iz XVI, 2 iz XVII i 1 iz XVIII vijeka.

Oblici i reljef stećaka 

Oblici stećaka se mogu arbitrarno podijeliti na slijedeće kategorije:

• Ploča
• Sanduk
• Sljemenjak
• Stub
• Krstača
• Amorfni spomenik

Na slikama dole (klik za uvećanje) dati su shematski prikazi ovih oblika stećaka (uzeto iz: Šefik Bešlagić: Stećci – kultura i umjetnost, Sarajevo, 1979.)

Ploče, kao osnovni oblik stećaka, su najprije nastale i najduže su trajale. Najvjerovatnije je da su najstariji stećci u obliku ploča nastali ugledanjem na raniji običaj klesanja i postavljanja ploča u crkvama i oko njih u našim i drugim zemljama. Ugledniji i imućniji ljudi su imali ljepše obrađene i po dimenzijama veće ploče. Siromašniji ljudi su se zadovoljavali i poluobrađenim, pa i amorfnim pločama. Postepeno je nastajalo i ukrašavanje – najprije polumjesecima, zvijezdama i suncem (!), a onda i krstovima, kao i drugim reljefnim motivima. Možda je u to ranije vrijeme – u XII i XIII vijeku – bio običaj da se nadgrobni znakovi prave od drveta, možda su te oznake bile u vidu manjih neobrađenih kamenova, ili u vidu nekoliko komada ovalno poredanih malih neobrađenih kamenova, što se nije moglo trajno održati. Stanovništvo Bosne i Huma u XIII v. živjelo je u teškim i nesređenim političkim i ekonomskim prilikama, pretežno u situaciji da se grčevito brani od ugarskih zavojevača, što se moralo odraziti i na kulturu, a to znači i na klesanje nadgrobnih spomenika. Time se, mislim, može objašnjavati izvjesno siromaštvo oblika, ukrasa i natpisa stećaka u odnosu na stanje u XIV i XV vijeku.

Stećci u obliku sanduka su u izvjesnoj mjeri viši stadij razvoja i transformacije stećaka u obliku ploča. Istovremeno su znak i rezultat sređenih i stabilnijih društvenih odnosa. Zbog toga se u većem broju pojavljuju tek u XIV v. Postepeno, oni postaju sve veći, viši, sa postoljima, ukrašeniji i sa epitafima. Očito je da su najugledniji i najimućniji težili za monumentalnošću u izradi svoje vječne kuće. Pri razmatranju utjecaja na ovaj oblik stećka moramo imati pred očima i mogućnost objašnjenja čisto slavenskog porijekla sanduka, na što nas je V. Skarić još 1928. god. upozorio. Skarićeva hipoteza o slavenskom porijeklu odnosi se, doduše, na oblik sljemenjaka, ali se ona, kako ćemo vidjeti, može protegnuti i na oblik sanduka. On je u literaturi našao podatke o tome da su Slaveni u svojoj staroj zakarpatskoj postojbini pravili drvene kućice kao svoje nadgrobne spomenike, pa je zaključio da su taj običaj seobom prenijeli i u naše krajeve. Š. Bešlagić smatra da hipoteza o slavenskom porijeklu stećaka oblika sanduka, a pogotovo narednog oblika stećaka ima dosta osnova.

Stećci u obliku sljemenjaka u velikoj mjeri podsjećaju na rimske i starokršćanske sarkofage, zbog čega su neki naučni radnici smatrali da su i nastali po ugledu na njih. Postoji nekoliko okolnosti koje ne idu u prilog takvom mišljenju, i Š. Bešlagić smatra da su bosanskohercegovačkim “kovačima” mnogo bliži bili srednjovjekovni kršćanski sarkofazi koje su mogli vidjeti i u pravoslavnim i u rimokatoličkim crkvama u našoj,kao i u susjednim zemljama, a koji kao ustaljeni oblici počinju već od IX vijeka. Na sarkofazima u Splitu npr. nalaze se reljefni motivi kosih krstova sa krakovima u vidu ljiljana, kakve imamo i na stećcima, na sarkofagu sv. Šimuna su brojni reljefni motivi ljiljana, isti kao i na stećcima, te ležeća figura sveca, kakvu pojavu, kao utjecaj Zapada, nalazimo i na nekoliko primjeraka stećaka. Bosanski majstori stećaka su mogli naći uzore i u čitavom nizu srpskih crkava. Na nekim od ovih srpskih sarkofaga se nalaze reljefi koji su vrlo slični reljefima na stećcima, npr. nizovi ljiljana na Jefimijinom sarkofagu. Svi ovi i slični primjeri idu u prilog mišljenju da su srednjovjekovni kršćanski sarkofazi mogli stvarno i neposredno utjecati na klesanje stećaka u obliku sljemenjaka. Vremenski daleki antički sarkofazi su mogli biti samo od posrednog utjecaja. Ali, pri razmatranju ovoga pitanja moramo uzeti u obzir i slavensku komponentu. Hipoteza o slavenskom porijeklu sljemenjaka ima svoje opravdanje. Naime, kao što je spomenuto, Vladislav Skarić izrazio je mišljenje da su Slaveni donijeli običaj pravljenja drvenih kućica nad grobovima. On je mislio na kućice u obliku sljemenjaka. Još je A. Sapieha istakao stećke građene u obliku kuće. Povodom toga je rusko-poljski arheolog Chodakowsky-Czarniesky, u svom prevodu Sapiehe, dodao da se u južnoj Rusiji i danas
pokojnik stavlja u lijes u obliku kuće koji se zove “Domovina”. Skarić je na osnovu slike ruskog nadgrobnog spomenika iz 1634. god. zaključio da su ne samo kod nas nego i u drugim zemljama pravljeni nadgrobni spomenici u obliku kuće . U tome su ga podržavali nalazi natpisa na stećcima u Carevcu kod Glamoča i Starom Selu kod Donjeg Vakufa, u kojima se ti stećci nazivaju “kuća” i “vični dom”. Na više primjeraka sljemenjaka, npr. oko Olova, Kladnja i Kalesije, ustanovljeno je da su im krovne plohe klesane tako da predstavljaju krovove kuća od drvenih daščica, od šindre – “na klis”. Osim toga, pronađeno je i više primjeraka čije su vertikalne strane klesane tako da se na njima vide vertikalne, a u nekim slučajevima i horizontalne, drvene oblice. A drvene oblice i daščani pokrov su dva bitna faktora tipične seoske bosanske kuće, tzv. “brvnare”. Iako izgleda da obadvije hipoteze, kako ona o srednjovjekovnom kršćanskom porijeklu tako i ova o starom slavenskom, imaju svojih opravdanja, ipak se čini da je naš sljemenjak prvenstveno produkt razvoja stećaka na ovome tlu, tj. da se taj oblik, kao viši stadij sanduka, upravo
tu pojavio i razvio. Takvoj pretpostavci ide na ruku i okolnost što se pomenuti kršćanski sarkofazi nalaze u relativno malom broju, i to izvan teritorija stare Bosne, kao i okolnost što staroslavenske drvene nadgrobnike od pojave sljemenjaka dijeli dosta veliki vremenski hijatus. I pored svega navedenoga, smatram da pitanje postanka sljemenjaka još uvijek ostaje otvoreno.

Za stećke u obliku stubova je teško naći uzore u kršćanskim spomenicima naših krajeva. Bešlagić smatra da su muslimanski nadgrobni spomenici, tzv. nišani, bili glavni razlog i neposredan povod pojavi stećaka u obliku stubova. Zauzimajući srpske i makedonske oblasti, Turci su već krajem XIV v. postavljali nišane nad grobovima svojih umrlih. Odmah po dolasku Turaka u neke istočnije krajeve Bosne, još i prije pada Bosne 1463. god., takvi nišani su se klesali i postavljali, kako za poginule i umrle Turke tako i za domaće muslimane. Običan svijet u Anadoliji i drugim krajevima azijske Turske, kao i običan i siromašniji turski i domaći muslimanski svijet u Makedoniji postavljao je rustične stele bez ikakvih ukrasa i natpisa, kakav je običaj ostao sve do naših dana (Tetovo). Paralelno su postavljani i nišani koji su svojim oblikom stvarali viziju ljudske glave, sa turbanom ili sa nekom drugom kapom. Osmanski Turci su običaj pravljenja nišana prihvatili od Turaka-Seldžuka. Formirajući i ukrašavajući svoje nadgrobne spomenike, Seldžučki Turci su opet mnogo toga baštinili od Armenaca i Perzijanaca. Osmanski Turci su običaj pravljenja nišana prenijeli na Balkan. Zbog duboko ukorijenjene tradicije stećaka, u Bosni i Hercegovini su muslimanski nišani dosta primili od umjetnosti stećaka. To se sasvim dobro uočava kod nišana XV i XVI v., posebno kada se tiče reljefnog repertoara, a onda i natpisa nišana u staroj bosanskoj ćirilici. Utjecaj islamske nadgrobne umjetnosti osjetio se vrlo brzo i na stećcima. Već u XV v. ne samo da se klešu nišani i postavljaju na muslimanske grobove nego se takvi isti oblici postavljaju i na neke kršćanske grobove. Najznačajnija je, međutim, činjenica da se u to vrijeme sami stećci, kao nadgrobnici domaćih kršćana i sljedbenika Crkve bosanske, klešu i postavljaju uspravno. Tako, uz ležeće oblike – ploče, sanduke i sljemenjake – sada počinju da se postavljaju stele, stubovi, obelisci i prelazni oblici ka nišanima. U tim uspravnim oblicima prepoznajemo gotovo sve vrste i podvrste ploča i sanduka. Čak se sada i oblici sljemenjaka nalaze u uspravnom položaju. Prosto, kao da su se dosadašnji ležeći stećci sada počeli dizati i uspravljati. Naravno, ti uspravno stojeći su sada postali nešto manjih dimenzija, neki su sada imali produžen donji dio za usađivanje u zemlju, iči su na drugi način prilagođeni za novi položaj. Razumljivo, te okolnosti nam pomažu i uslovljavaju datiranje uspravnih stećaka. Tako, prema mišljenju Bešlagića, stubovi počinju da se postavljaju najranije oko polovine XV v., ali njihova glavnina pripada kraju toga i prvoj polovini XVI v. Za takvo relativno kasno datiranje govori i to što je ova vrsta oblika redovno situirana na periferiji nekropola. Činjenica
da su stubovi najviše zastupljeni u Srbiji i istočnoj Bosni, da ih malo ima u centralnoj Bosni, a da su u zapadnoj Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj vrlo rijetka ili gotovo sasvim iznimna pojava, jasno govori gdje se taj utjecaj, zbog turske prisutnosti, najprije i najsnažnije odrazio.

Krstače su vrlo tipičan kršćanski nadgrobnik. I pored toga što je većina bosanskohercegovačkog življa slijedila bosansku crkvu, za koju se kaže da je propovijedala umjereno heretičko učenje, koje se pred kraj svoje egzistencije približilo učenju službene crkve, mislim da su se u grobovima pod krstačama pokopavali isključivo ortodoksni kršćani. Nema sigurnih podataka kada su krstače nastale, a pogotovo šta su njihovi uzori. Po natpisima na krstačama, nijedna od njih ne bi se sa sigurnošću mogla staviti prije kraja XV v. Po tome što se, u odnosu na stećke ostalih oblika na istim nekropolama, krstače redovno nalaze na periferiji tih nekropola, npr. u Veličanima, Strujićima, Dračevu, Žakovu i Papratnici, na području Popovog polja u Hercegovini, nećemo pogriješiti ako kažemo da im početak pada pred sam kraj razdoblja egzistencije stećaka, ubrzo poslije pojave stubova, najvjerovatnije u drugu polovinu XV vijeka.

2. Materijal stećaka i njihova orijentacija

Kao materijal za izradu stećaka najčešće je korišten krečnjački kamen, što je sasvim razumljivo, zbog toga što je te vrste kamena bilo najviše u našim krajevima. Krečnjak je, osim toga, dosta postojan u odnosu na utjecaj atmosferilija, a u dobroj mjeri je ” podesan za obradu. Naravno, tražen je što kompaktniji i tvrđi kamen, sa što manje žilica i pukotina, ali se u nekim krajevima, gdje je bila oskudica kamena, morao ponekad upotrijebiti i kamen slabije kompaktnosti i tvrdoće. U nekim krajevima nije bilo uopšte krečnjaka, pa su stećci klesani od kamena kakav se tamo našao. Tako su neki stećci klesani od serpentina, škriljevca, konglomerata, sedre ili neke druge vrste kamena. Često se kamenolom nalazi sasvim blizu nekropole sa stećcima. Ponekad je to mjesto kamenoloma danas teško uočljivo, ili se uopšte ne zapaža, zbog toga što je kamen u zemlji, ispod njene površine, ili je danas zatrpan i zarastao šumom.

Zanimljivo je da su i rake i stećci iznad njih su svojom dužinom u najvećem broju orijentirani po pravcu zapad-istok. Pokojnik je uvijek, bez obzira na pol i uzrast, polagan u raku u ležećem položaju, na leđa, tako da mu je glava bila na zapadnoj, a noge na istočnoj strani. Glavna orijentacija je bila prividna Sunčeva putanja, pri čemu se najviše gledalo na mjesto izlaska Sunca.

3. Reljef stećaka

U Bosni i Hercegovini ima ukupno 4638 ukrašenih primjeraka stećaka. Na teritoriji Jugoslavije je ustanovljeno 6028 primjeraka stećaka sa ukrasima, tj. oko 8,7% od ukupnog broja.
Na slici dole (tabela) data je podjela reljefa na stećcima, prema Bešlagiću.

Nas interesuju tzv. astralni motivi (Polumjesec, Zvijezda, Krug, Kružni vijenac i Polujabuka), koji su dati na slici dole.

U astralnu grupu Bešlagić ubraja motive koji predstavljaju nebeska tijela – Mjesec, zvijezde i Sunce. Mjesec je na stećcima uvijek predstavljen kao jedna njegova četvrtina (misli se na mladu fazu). Zvijezda ima različit broj krakova, a često je prikazana kao cvijet sa različitim brojem jednakih latica, zbog čega se u literaturi o stećcima više naziva rozetom nego zvijezdom. Motiv kruga Bešlagić smatra predstavom sunca. Kako se i motivi kružnog vijenca najčešće tretiraju predstavama sunca, uvrstio je i njih u ovu grupaciju. Polujabuke se često svode na krug, što znači da su i one predstave sunca. Više puta polujabuke nisu ništa drugo nego predstave zvijezda, zbog čega im je, opet, mjesto u ovoj grupaciji. Po svom brojnom stanju motivi ove grupe stoje na prvom mjestu. Po pravilu, svi ovi motivi su, manje ili više, plastični i karakteristika su svih većih područja i svih osnovnih oblika stećaka. Obi no se javljaju kao samostalni, ali su često zajedno sa drugim motivima. Polumjesec i zvijezda, odnosno rozeta, često se nalaze na štitovima, kao heraldička oznaka, a u takvoj funkciji ponekad vidimo i druge motive ove grupe.

Polumjesec ima samo jedan svoj osnovni oblik – kao luk, kao rog. Položaj mu je različit – naj ešće je vršcima okrenut prema gore, često su mu vršci okrenuti prema dolje, a ponekad zauzima i kos položaj. Uvijek je plastičan. Postoji i nekoliko varijanti polumjeseca. Ponekad
polumjesec ima jednu srednju crtu, zbog čega izgleda kao da je dvostruk. Postoje i tri slučaja tordiranog polumjeseca (Popovo polje, Lištica, Ludmer). U četiri slučaja se njegovi završeci produžuju u rozetice, odnosno u kružiće (Vranjevo Selo, Fatnica, Osmaci i Braj čevići), a u jednome od ta četiri polumjesec služi kao postolje krsta (Vranjevo Selo). Zapažena su i četiri zanimljiva specifična slučaja. A. Benac je u okolini Lištice evidentirao lordiran štap čiji je držak predstavljen u vidu polumjeseca. U okolini Vlasenice iz polumjeseca izlazi dvostruka spirala, kod Ilijaša dva polumjeseca vise o grančicama stabla, a u Budoželju kod Vareša se dva polumjeseca dodiruju svojim izbočinama. Jedanput je polumjesec okružen vijencem (Hum u Hercegovini) . Ovaj motiv nalazimo na svim osnovnim oblicima stećaka. Oko Kalinovika je najviše na sanducima, a u Boljunima najčešće na sanducima i pločama. Obično zauzima istaknuto mjesto na spomeniku. Tako se na sljemenjacima redovno javlja ili u centru zabata ili na krovnim plohama. Nekada je sam, ali je često u zajednici sa rozetom i krstom. Ponekad se na istome spomeniku javljaju po dva, pa i po tri ili četiri polumjeseca. U Koritniku kod Breze nalaze se četiri polumjeseca na jednoj krovnoj plohi sljemenjaka, a u Tarevu kod Kladnja na jednoj strani sljemenjaka nalaze se tri polumjesecal. Vidimo ga i uz ljudske figure, odmah do glava, npr., na Blidinju. U okolini Vlasenice ruka dodiruje polumjesec. Nerijetko se nalazi na štitu, najčešće zajedno sa rozetom. Polumjesec je teritorijalno veoma rasprostranjen i uz rozetu spada među najbrojnije motive stećaka, a ukupno ih ima oko 500 primjeraka. Najviše se javlja na stećcima centralne i zapadne Bosne, zatim zapadne Hercegovine i Imotske krajine, a onda u okolini Nevesinja i Kalinovika. Rjeđe se viđa u Podrinju, oko Zvornika, Žabljaka, Nikši a i
u dolini Trebišnjice, pa i oko Stoca, s iznimkom nekropole u Boljunima, a nema ga nikako oko Olova i u dolini Neretve od Konjica do Jablanice. Kao likovni motiv korišten je u umjetnosti mnogih naroda. Tako se polumjesec nalazi na kritsko-mikenskim gemama. I na jednoj babilonskoj steli iz 522. god. prije n. e., uz predstave rozete i zvijezde, vidi se i predstava polumjeseca. U muzeju Bardo u Tunisu vidi se jedna feničanska nadgrobna stela na kojoj je shematski prikazana ženska ljudska figura sa gore izdignutim rukama i iznad nje polumjesec. Mjesec i sunce su glavni simboli Mitrasovog kulta. Polumjesec i sunce vidimo i na nekim romaničkim crkvama, npr. u Wirttembergu, u Njemačkoj. Na nadgrobnim pločama gotičke crkve S. Maria Novella u Firenci nalaze se polumjeseci, rozete i drugi motivi. Amajlija u obliku polumjeseca nađena je u antičkim grobovima u Bosni. Polumjesec vidimo na slavonskim bagatinima iz XIII v., zatim na pečatu opštine Rab, na pečatu bosanskog vikara franjevačkog reda iz 1514. god, na pečatima nekih hrvatskih plemića, na najstarijim grbovima Zagreba, Ostrošca, Križevaca, Varaždina itd. A. Kačić-Miošić je za “bosansku armu” rekao: “jedan štit i na njemu polmiseca i jedna zvizda”. Polumjesec se nalazi na grbu bribirskih knezova Subića (na kruni zdenca u Ninu) i na grbu biskupske kuće također u Ninu. Vidimo ga i na zidu “katakomba” Hrvoja Vukčića u Jajcu. Redovno se javlja na freskama u scenama Hristova rođenja i uznesenja Bogorodice. Mnogo puta ga susrećemo na raznovrsnim predmetima domaće narodne umjetnosti Bosne
i Hercegovine, u duborezu, tekstilu, itd. Polumjesec na stećcima je relativno malo proučavan. Tim pitanjem najviše su se bavili G. Wilke, A. Solovjev i D. Vidović. Njemački arheolog G. Wilke je u jednom članku iz 1924. god. objašnjavao božanstvo mjeseca kod raznih naroda. Između ostaloga, naveo je da bog smrti kod Inda stanuje na polumjesecu. Mnogi njegovi podaci govore o polumjesecu kao simbolu smrti, ali i simbolu nade u čovjekovo uskrsnuće. Polumjesec na stećcima on tumači kao posljedicu takvog nekadašnjeg kulta starih Slavena. Wilke je i ukrase spirala, ljiljana i kukastog krsta tretirao i objašnjavao kao simbole mjeseca. A. Solovjev je u okviru svog kategoričkog stanovišta o stećcima, kao spomenicima bosanskih bogumila, reljefnom motivu polumjeseca pridao veliki značaj, tumačeći ga kroz prizmu manihejskog učenja. Po Manesu, Mjesec je stvoren od dobre vode (a Sunce od dobrog ognja). Mjesec je “lađa svjetlosti” koja plovi po nebu i prevozi duše pravednih na drugi svijet. To učenje su kasnije preuzeli pavlićani, a potom i bogumili. Uz to je polumjesec za manihejce simbol mudrosti. To je razlog zbog čega se reljefi polumjeseca nalaze na stećcima , tj. na grobovima vjerskih starješina i “pravih krstjana”, “koji očekuju da njihove duše odu u raj”. Kada je polumjesec na stećku okrenut prema dolje, Solovjev kaže da je to upravo momenat kada on kao manja lađa izručuje njihove duše na sunce kao veću nebesku lađu. D. Vidović polumjesecu i suncu na stećcima pridaje širi religiozni značaj koji je posljedica utjecaja starih slavenskih i kršćanskih shvatanja. Simboliku tih motiva on ne ograničava samo na posmrtni kult. Suprotno mišljenju Solovjeva, Vidović tvrdi da polumjesec nije znak heretičkog učenja. I neki drugi naučni radnici su izrazili svoja gledanja na pitanje ovoga motiva. Još 1875. god. engleski arheolog A. Ewans rekao je da se po Manesu Mjesec smatra čistilištem za dobre duše, njihovo neposredno nebo poslije smrti. Za M. Hoernesa je to atribut bosanskog viteštva i znak bosanskog nacionalnog grba. A. Benac smatra da je polumjesec oznaka bosanske nacionalnosti i da je, kao takav, česta pojava na štitovima. D. Sergejevski ga veže za kult mrtvih i svrstava u religiozne simbole. P. Korošec se uglavnom slaže sa mišljenjem Wilkea da je on simbol smrti i uskrsnuća. V. Čurčić misli da polumjeseci označavaju ženske nadgrobnike. I. Renđeo je smatrao da polumjesec nije amblem grba, nego “prosti dekorativni ornamenat”. P. Ž. Petrović kaže da je polumjesec uvijek imao simbolično-vjersku ulogu. Po A. Škobalju, mjesec je kao stari slavenski paganski simbol značio obnavljanje života i pobjedu nad smrću i nestajanjem. L. Katić kaže da je Grgur Veliki, krajem IV v., spomenuopolumjesec kao “simbol umrlosti tijela”. Kako se vidi, polumjesec je različito shvaćen – kao ukras, kao heraldička oznaka, ili kao religijski simbol. Nekoliko istraživača je reklo da je on simbol smrti i ponovnog rađanja. Činjenica je da je polumjesec bio simbol mnogih naroda – Asiraca, Babilonaca, Etruščana, Ilira, Rimljana, Grka, Kelta, Slavena i dr. Izgleda da je svuda imao religijski karakter. Vjerovatno je obožavanje mjeseca bilo vrlo karakteristično za staru slavensku pagansku vjeru, jer su ostaci tog shvatanja bili prisutni ne samo neposredno iza primanja kršćanstva nego i mnogo kasnije, pa se čak i danas osjećaJu (tragova toga kulta ima u našim narodnim pjesmama, donedavno se kruh pekao u obliku polumjeseca, itd .). I danas se mnogi poslovi na selu udešavaju prema mjesecu i njegovim mijenama, o čemu naj bolje znaju naši etnološki stručnjaci. Kod Hrvata je prigodom mjesečeve mijene postojao obredni ples u svrhu tjeranja demona. Čini se da nema sumnje u simbolično značenje polumjeseca na stećcima. Ta simboličnost je svakako religijskog, i to kršćanskog, a ne heretičkog karaktera, o čemu su najkompetentnije pisali O. Vidović i A. Škobalj. S tim u vezi je vjerovatno i činjenica što na katarskim nadgrobnicima nema toga reljefnog motiva. Ostaje da se još proučava ovaj motiv na stećcima, naročito pitanje njegovog porijekla, ali se čini da se već sada može reći da se uzroci njegove pojave na stećcima nalaze prvenstveno u staroj slavenskoj paganskoj tradiciji. U srednjovjekovnoj evropskoj umjetnosti je ovaj, moglo bi se reći opštenarodni simbol, prilagođen kršćanskoj ikonografiji. U našim krajevima, posebno na stećcima, on je postao feudalni i nacionalni amblem, postao je elemenat bosanskog državnog grba, ali i kao takav se već počeo zaboravljati i transformirati u običan ukras.

Zvijezda. Do sada se u literaturi ovaj motiv uvijek nazivao rozetom i pod tim imenom se podrazumijevala i predstava zvijezde i predstava cvijeta ružice. Tako je postupila i M. Wenzel u svom djelu Ukrasni motivi na stećcima. U mnogo slučajeva zaista bi bilo vrlo teško i nesigurno dijeliti ovaj motiv na zvijezdu i na rozetu. Ali, bez obzira na to što su zvijezda i rozeta po svojim formalnim i uopšte likovnim svojstvima gotovo iste, one se po svojim sadržajima i značenjima veoma razlikuju, imaju različte karaktere, zbog čega se, ipak, trebaju prikazati odvojeno. Pošto rozeta spada u grupu biljnih predstava, ovdje će biti riječi samo o zvijezdi. Zvijezda spada među reljefne motive koji se najčešće javljaju. Po brojnom stanju njezino je mjesto odmah iza polumjeseca i krsta, jer ih ima negdje oko 450 primjeraka, a karakteristika je svih osnovnih oblika i svih već ih područja stećaka. U dosta velikom broju se javlja u Hercegovini, zatim u zapadnoj i centralnoj Bosni, a u istočnoj Bosni ima je najviše oko Olova. Rijetka je pojava oko Žabljaka, u Crnoj Gori, a u gornjem Podrinju je uopšte nema. Ima nekoliko svojih varijanti . Najjednostavniji njen oblik je sa
četiri zašiljena kraka, javlja se i oblik sa pet ili više, ali najčešće sa šest i osam krakova. U nekim slučajevima su krakovi zvijezda naznačeni dvostrukim linijama. Kod nekih zvijezda se krakovi nešto povijaju, pretvarajući se tako u virovite rozete, koje se obično smatraju predstavama sunca. U više slučajeva zvijezde su okružene vijencima, koji su nekada tordirani. Postoje i zvijezde koje imaju dodatke u vidu kružnica, uglova i lukova, koje bi se mogle zvati stilizovanim oblicima. Redovno je plastična, al i postoji i uklesana, urezana. Nekada se javlja samostalno, ali je obično sa nekim drugim motivom, najčešće sa
polumjesecom, suncem i krstom. U dosta slučajeva se nalazi na štitu, gdje fungira kao heraldička oznaka. Na krstačama je počesto na kraju vodoravnog kraka, kao pandan polumjesecu, koji je na drugom kraku. Na Kupresu su nađene zvijezde zajedno sa scenom turnira i predstavama stabala, što govori o slici pejzaža noću. Kod Lištice je nađen pentagram okružen vijencem. Izgled zvijezda odaje majstore vrlo različitih sposobnosti. Većina tih motiva je lijepo klesana, ali ima i primjeraka koji su slabo urađeni. Mora se reći da su mnogi primjerci pretrpjeli raznovrsna oštećenja. Više lijepih primjeraka je evidentirano u okolini Kupresa, Duvna, Kalinovika i Stoca. Neki majstori nisu pravili razlike između zvijezde i rozete, pa su mjesto rozete isklesali zvijezdu, ili obratno. Oko Bratunca postoje biljne stilizacije sa cvjetovima koji su predstavljeni baš kao prave
zvjezdice. Zvijezda je kao motiv likovnih umjetnosti široko rasprostranjena i susreće se od davnih vremena. Već je pomenuto da se zvijezda nalazi na babilonskim stelama. A. Škobalj je donio reprodukciju jednog babilonskog spomenika iz 1200. god. prije n. e., na kojem se vidi osmerokraka zvijezda. Viđamo ga na antičkim nadgrobnim stelama. Taj motiv je iz starog orijentalnog repeptoara ušao u starokršćansku umjetnost, kojim putem je prenesen u Evropu. Nalazi se na pred romaničkim, romaničkim i gotičkim crkvama. Vidimo ga i na starokršćanskim sarkofazima. Na nadgrobnim pločama gotičke crkve S. Maria Novella u Firenci, uz polumjesec i druge motive, nalaze se i zvijezde. Na nekim mađarskim kasnosrednjovjekovnim štitovima, npr. u Estergonu, nalaze se zvijezde.  Mogu se navesti i brojni primjerci ovoga motiva u našim krajevima. Tako, zvijezde nalazimo na oltarskoj ploči iz crkve sv. Lovre u Pazdigradu kod Splita, zatim na fragmentima starohrvatskih ploča sa pleterom iz Knina, a onda na trouglastom zabatu, sa natpisom o knezu Mutimiru, iz crkve sv. Luke u Uzdolju kod Knina, kao i na ploči sa pleterom iz crkve sv. Mihajla u Stonu. Virovitu rozetu nalazimo na predromaničkom sarkofagu iz splitske katedrale. Uz polumjesec i sunce, zvijezda se često javlja na kršćanskim slikanim scenama Kristovog rođenja i uznesenja Bogorodice, zatim je nalazimo kao iluminaciju Pećkog četveroevanđelja (XIV v.) , a onda na zavjesi carskih dveri manastira Hilandara. Zvijezda je čest motiv na srednjovjekovnom novcu u Srbiji i Hrvatskoj, kao i na grobovima feudalaca u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Postoje i drugi primjerci. Na bosanskohercegovačkom području zvijezde nalazimo kao plastične ukrase kasnoantičkih bazilika, zatim na drvetu, tekstilu i drugim starobosanskim umjetničkim predmetima. Važna je pojava zvijezde na bosanskom novcu, na bosanskom državnom grbu i na grbovima bosanske vlastele. P. Anđelić je ustanovio da bar dvije trećine bosanskih izbjeglica u Dalmaciji i drugim zemljama imaju zvijezdu kao heraldički znak. Zvijezda na stećcima je vrlo malo proučavana. M. Hoernes je smatrao da su zvijezde; i mjesec amblemi grbova bosanske vlastele, a slično mišljenje je izrazio i A. Benac.D. Sergejevski je zvijezdu svrstao u religiozne simbole, ali o tome ništa podrobnije nije rekao. A. Škobalj zvijezdi pridaje značenje slično polumjesecu, tj . da je stari slavenski paganski simbol obnavljanja života. U pojavi zvijezde, polumjeseca i krsta na stećcima on vidi miješanje stare slavenske dualističke vjere sa kršćanstvom.A. Solovjev u zvijezdi najčešće vidi predstavu sunca, koje se, prema manihejskom učenju, identifikuje sa Kristom. Inače, za sunce kaže da označava nebesku lađu koja prevozi pravedne duše na drugi svijet. Dosta je neobično mišljenje M. Wenzel, koja zvijezdu smatra ukrasom, a u nekim slučajevima (uz figuralne predstave) simbolom, kao npr. uz dva afrontirana konjanika, kada, kao u antičkim scenama Dioskura, zvijezda simbolizira božanstvo svjetlosti i mraka. Još je neobičnije mišljenje beogradskog etnologa P. Ž. Petrovića. On u tom motivu vidi predstavu ljudske glave, koja je nastala odbacivanjem nekih elemenata i u regresivnom procesu stilizacije, preko kružnog vijenca, postala zvijezda, odnosno rozeta. Mišlj enje Bešlagića je vrlo slično onome o polumjesecu. Iako će se zvijezda dalje proučavat , za sada se može reći da je ona u umjetničkoj primjeni u našim krajevima simbioza staroslavenskog paganskog kulta i kršćanske simbolike, a da je na stećke stigla kada je sva ta simboličnost bila već gotovo sasvim zaboravljena, zbog čega se motiv upotrebljavao kao jedna vrsta socijalne oznake privilegovane feudalne klase, i
kao elemenat bosanskog državnog grba a najviše kao običan ukras.

Krug. Taj reljefni motiv stećaka redovno je prikazan kao plitka, plastična ravna ploča nejednake veličine. Rijetki su primjerci na kojima nema ništa osim urezane kružnice. Broj takvih motiva nije velik i manje ih je nego polumjeseca i zvijezda. Iznosi ukupno oko 175 primjeraka. Nije ni ravnomjerno teritorijalno raspoređen. Relativno, najviše ga ima u
centralnoj i zapadnoj Bosni , nije rijetka pojava ni oko Kladnja, u istočnoj Bosni, te oko Nevesinja u i stočnoj i oko Lištice u zapadnoj Hercegovini, a ima ga i u sjevernoj Dalmaciji. Vrlo rij etko se javlja oko Kalinovika i u Podrinju, a nema ga nikako na užim područjima oko
Trebinja, Ljubinja, Stoca i Ljubuškog, u Hercegovini i na užem području oko Duvna, u zapadnoj Bosni. Kao heraldička oznaka javlja se oko Zadra, Kupresa i u Pivi. Neki krugovi imaju tačku u svojim centrima. Na krugu u Kobiljoj Glavi kod Skender-Vakufa urezan je krstić. Nekada su to samostalni motivi, a češće su zajedno sa drugim motivima, obično sa polumjesecom i zvij ezdom  ili sa rozetom. Krug na stećku smatramo predstavom sunca. Po svom izgledu on bi mogao biti i predstava punog mjeseca, ali ga niko od dosadašnjih
istraživača nije tako shvatio. Pošto se najčešće javlja uz polumjesec, a onda i uz zvijezdu, opravdano je zaista, da ga smatramo predstavom sunca. Tako ga shvaća A. Benac. Moglo bi se reći da i A. Solovjev takav motiv “u obliku lopte” smatra predstavom sunca i, prema manihejskom učenju, tumači kao nebesku lađu . Slično tumačenju polumjeseca, D. Vidović objašnjava i sunce na stećcima kao simbol šireg religioznog karaktera (ne samo vezan za posmrtni kult) , koji je rezultat utjecaja starih slavenskih vjerovanja i kasnijih kršćanskih shvatanja. Po Sackenu, krugovi su heraldički motivi. Izgleda da je kult Sunca bio veoma raširen kod mnogih naroda. Na jednoj feničanskoj nadgrobnoj steli, iz II v., koja se nalazi u Muzeju Bardo u Tunisu, predstavljena je shematski figura čovjeka sa krugom iznad nje. I na jednoj romaničkoj crkvi u Wiirttembergu, u Njemačkoj, s jedne strane krsta predstavljeno je sunce, a sa druge polumjesec. I kod naših naroda se u prošlosti suncu pridavao veliki značaj, a mnogi obi aji se i danas ravnaju prema njemu. Iako za sada ne raspolažemo dovoljnim podacima za sigurnije objašnjenje pojave sunca na stećcima, izgleda, ipak, najvjerovatnije da je ono relikt starog slavenskog kulta Sunca kao izvora cjelokupnog života.

Kružni vijenac. To je plitko plastičan dio kruga u vidu kružnog pojasa. Nekada se javlja jedan veći i u njemu jedan manji kružni vijenac. Više puta je kružni vijenac tordiran, a ima i koncentričnih vijenaca koji su tordirani. Ponekad obični ili tordirani vijenci okružuju zvijezde, odnosno rozete ili krstove, a u jednom slučaju je polumjesec okružen vijencem
(Hum kod Trebinja). U nekoliko slučajeva vijencem je okruženo udubljenje koje nazivamo “kamenicom”. Zanimljiva je jedinstvena pojava nazubljenog vijenca oko četverokrake zvijezde u Uboskom kod Ljubinja. Jedinstvena je i pojava niza kružnih vjenčića oko kruga u Moremišlju kod Višegrada. Zanimljivi su i koncentrični vijenci koji su kao medaljoni ukomponovani sa paralelnim rebrima na nekim stećcima u Nikšiću. U nekim slučajevima motivi krstova su predstavljeni tako da im se krakovi završavaju proširenjem u vidu kružnih vijenaca, npr. u okolini Kalinovika, a ponekada su ti vijenci tordirani, kao npr. u Hodovu kod Stoca. U Nekuku kod Stoca je tordiran vijenac prikazan na dršku, na stupu. U nekoliko slučajeva vijence vidimo iznad glava ljudskih figura sa uzdignutim rukama, npr. u Radimlji, a u nekim ljudska figura u jednoj uzdignutoj ruci drži kružni vijenac. Osobito su zanimljivi primjerci gdje kolovođa u kolu drži vijenac. Oko Zvornika je evidentirano više primjeraka kružnih vijenaca na vrhu stabljika, ukomponovanih sa spiralama. Počesto su kružni vijenci u sredini zabata sljemenjaka, npr. u okolini Konjica. Vijenci se javljaju i na štitovima. Obični ili tordirani vijenci okružuju nizove rozeta, odnosno zvijezda. Ovaj motiv se javlja na svim vrstama osnovnih oblika stećaka, široko je rasprostranjen, spada u brojnije – nađeno je oko 175 njegovih primjeraka, ali ih ima manje nego rozeta, polumjeseca i krstova. Nalazimo ga samostalnog, ali češće zajedno sa rozetom, polumjesecom ili krstom. U nekoliko slučajeva je kao elemenat bordure, zajedno sa rozetama, kosim krstićima, cikcak i drugim motivima. Vijenci su obično pravilno i lijepo klesani. U tome pogledu se ističu primjerci u dolini Neretve, južno od Konjica. U Dopascima kod Kladnja se nalazi dosta velik, tordiran i osobito lijepo isklesan kružni vijenac. Najviše kružnih vijenaca evidentirano je u okolini Kalinovika, Nevesinja, Stoca, Lištice i Kupresa. Vrlo rijetko ih nalazimo oko Ljubuškog i Ljubinja. U literaturi su upotrebljavani i termini drugačiji od ovoga. Kružne vijence iznad ljudskih figura u Radimlji A. Benac zove “plastičnim krugovima”, a tordirane vijence oko Lištice “kotačima od pletenog užeta”. Vijenac na stećcima Ludmera D. Sergejevski je nazvao “diskom”. M. Wenzel je kružne vijence nazvala “obručima”. Ovaj motiv stećaka je vrlo malo proučavan, jer se niko posebno njime nije bavio. D. Sergejevski je vijence u Ludmeru svrstao u religiozne
motive i smatrao predstavama sunca. Na jednom drugom mjestu on je rekao da se na antičkim nadgrobnim spomenicima, najčešće na arama, nalaze “patere”, koje su slične vijencima na stećcima. U Nacionalnom muzeju u Rimu su antičke nadgrobne stele na kojima su i klesani obični i tordirani kružni vijenci. Prema F. Radiću, kružni vijenac je stara slavenska predstava sunca. D. Vidović predstave sunca tretira vrlo slično predstavama polumjeseca i zvijezde, kao religijske simbole šireg značenja, nastale spajanjem starog slavenskog vjerovanja i kršćanskog shvatanja. Vijence u Radimlji A. Benac je smatrao oznakama ranga pokojnika, atributima vojvodskih figura. P. Ž. Petrović je u svome tumačenju zvijezde dao i tumačenje kružnog vijenca, kao stilizovane i reducirane predstave ljudske glave. On predstavu muškarca sa vijencem u ruci tumači kao predstavu pokojnika koji drži svoju glavu, slično predstavljanju sv. Jovana, sa svojom glavom u rukama, u
kršćanskoj ikonografiji: “Po jednoj narodnoj pesmi, venac na devojačkoj glavi simboliše sunčevu svetlost, a u prenesenom značenju životnu radost .. .”M. Wenzel ,kružni vijenac veže sa kršćanskim obredom krštenja i ponovnog rođenja. Za A. Solovjeva kružni vijenac na
stećcima predstavlja važan elemenat njegove teorije o bogumilskim stećcima. On taj motiv objašnjava kao “coronam” – nagradu pravednim krstjanima. Tako, on predstavu čovjeka koji drži tordirani vijenac tumači kao shematski prikaz Krista, koji u nadzemaljskom životu dijeli vijence izabranima. Njemački arheolog G. Wild ise također zadržao na ovome motivu. I on, kao i Solovjev, smatra da se radi o predstavi “krune života”, koja se na drugome svijetu daruje odabranicima. Kako se vidi, kružni vijenac nije jedinstveno tretiran, ali ga većina istraživača smatra predstavom sunca. Ne uzimajući u obzir vijence koji bi zbog svojih udubljenja mogli biti “kamenice”, niti vijence na štitovima kao nebitne heraldičke oznake, vjerovatno su kružni vijenci predstave sunca koje su na stećke stigle kao relikt staroslavenskog kulta sunca, ali da su već poprimile karakter ukrasa. Kao druga alternativa koja bi se mogla uzeti u obzir pri objašnjavanju tordiranih kružnih vijenaca, posebno onih u scenama kola, jest vijenac cvijeća, neka vrsta današnjeg lovorovog vijenca, koji se poklanja pobjedniku u junačkim igrama, slavljeniku ili čovjeku koji se po ondašnjim kriterijumima u nečemu osobito istakao.

Polujabuka. U horizontalnoj projekciji to je krug, kružić, a stvarno je toliko plastičan da su ga s pravom nazvali polujabukom. Samo u nekoliko slučajeva je ovaj motiv toliko velik da se približava jabuci. Javlja se na raznim oblicima stećaka, ali najčešće na krstačama. Nije ni približno tako česta pojava kao kružni vijenac, a pogotovo kao rozeta i polumjesec. Nađeno je ukupno oko 100 primjeraka. Više je karakteristika Bosne nego Hercegovine, ali je njegov raspored vrlo neravnomjeran. Najviše polujabuka ima u Ludmeru i u nekim krajevima centralne Bosne, zatim oko Kalinovika i oko Kupresa. Vrlo malo ih nalazimo na Majevici, oko Olova, Duvna, Stoca, Lištice i Žabljaka. Ovaj motiv je nepoznat oko Kladnja, Vlasenice i Ljubuškog. Velike i vrlo plastične polujabuke su samo na hrbatima malobrojnih sljemenjaka u Kopošiću kod Ilijaša, Baštini ,kod Skender-Vakufa, Vrućici kod Teslića, Hodovu kod Stoca i u Ziemlju kod Nevesinja. Samo u nekoliko slučajeva je nađena polujabuka okružena vijencem (Popovo polje i Kupres . Najčešće se nalazi zajedno sa polumjesecom i zvijezdom, a ima je i na štitovima. Tako se u jednom slučaju kod Kalinovika u centru štita nalazi zvijezda, a oko nje su raspoređene četiri polujabuke. Na nekim polujabukama se naziru zarezi od centra prema periferiji, što nesumnjivo potvrđuje moju raniju pretpostavku da se mnoge polujabuke mogu smatrati predstavama zvijezda ili rozeta. Ovakvi motivi se nerijetko nalaze na srednjovjekovnim arhitektonskim i drugim spomenicima. Rado su korišteni i na islamskim spomenicima, naročito seldžučkim, a onda i osmanskim, posebno na njihovim nadgrobnim spomenicima. Na srebrnoj oltarskoj pali katedrale u Kotoru iznad tordiranih stubova arkada, a između romaničkih lukova, nalazi se po jedna plastična polujabuka, vjerovatno rozeta, što nalazimo i na stećcima. Istraživači stećaka su upadno malo pažnje posvećivali ovome motivu. Đ . Mazalić misli da je on nastao pod utjecajem muslimanskih nišana. V. Čurčić kaže da kugle na nišanima možda označavaju vojnike koji su rukovali topovima, a S. Traljić – da su to kvrge koje, po narodnom vjerovanju, znače rane što su ih junaci u ratu zadobili i njima podlegli. Polujabuke na stećcima u okolini Travnika P. Korošec smatra predstavama sunca, koje simboliziraju zagrobni život. M. Vego misli da jabuke na stećcima nemaju vjersku već svjetovnu simboliku. Ima mnogo razloga što se ovaj motiv smatra predstavom sunca. Na solarni karakter polujabuke na stećcima upućuje i to što je u više slučajeva isklesana zajedno sa polumjesecom i zvijezdom. Postoji dosta polujabuka na kojima se zapažaju režnjevi, što znači da se radi o rozeti, a eventualno o zvijezdi. Za zvijezdu je već rečeno da najvjerovatnije potječe iz starog slavenskog paganstva, gdje je mogla biti simbol zagrobnog života, ali da je na stećke stigla više kao ukras. Postoji i još jedna mogućnost. U našim narodnim običajima jabuka i danas znači mnogo, ona je znak pažnje i ljubavi među ljudima, zbog čega se u raznim prilikama daruje. Kada prosci ugovaraju svadbu, kaže se da “idu na jabuku”. Narodne pjesme često govore o jabuci (“Dok on dade prsten i jabuku, potrošio tri tovara blaga”, “Nit je prosi, ni jabuku daji … “). I danas se na mnogim kršćanskim grobljima grobovi djevojke ili mlade žene kite jabukama. U daljem studiju ovoga motiva trebalo bi i ovaj aspekt imati na umu. A što se tiče onih krupnih jabuka na krovu nekih sljemenjaka, slično situaciji kod nekih najstarijih muslimanskih i kršćanskih nišana u Bosni, mislim da to asocira na kupolasti pokrov džamija i nekih drugih islamskih zgrada, a u krajnjoj liniji na “vječnu kuću”. Ovaj motiv Beščagić je uvrstio u grupu astralnih motiva zbog toga što on, po njegovom mišljenju, prije svega, simbolizira sunce.

Iz prednjeg izlaganja proizlazi da se ova grupa reljefnih motiva sastoji od pet osnovnih motiva – polumjeseca, zvijezde, kruga, kružnog vijenca i polujabuke. Kako se kružni vijenac smatra predstavom sunca, i polujabuka se svodi na takvu predstavu, znači da ova astralna grupa u suštini ima tri vrste simbola – polumjesec, zvijezdu i sunce. Navedeni osnovni motivi ove grupe imaju 19 svojih podvrsta. Inače, njihov ukupan broj iznosi oko 1400 primjeraka. Ovi motivi su karakteristika svih oblika stećaka i rasprostranjeni su gotovo u svim većim područjima. Po brojnosti stoje na prvom mjestu, a od pojedinačnih su najbrojniji polumjeseci i zvijezde. Zauzimaju vidna mjesta na stranicama spomenika i redovno su u zajednici, a najčešće sa polumjesecom i zvijezdom. U dosta slučajeva
su heraldičke oznake na štitovima, a pogotovo je to motiv zvijezde. Rijetka i više marginalna proučavanja ovih motiva rezultirala su vrlo neujednačenim hipotezama, od kojih je, čini se, najneuvjerljivija Solovjevljeva, koja im pridaje karakter heretičkih simbola. Iako za sada ne raspolažemo dovoljnim argumentima za potpunije objašnjenje, izgleda, ipak, da im porijeklo treba tražiti u simbiozi staroslavenskog paganskog i srednjovjekovnog kršćanskog shvatanja ovih nebeskih tijela. Prema tome bi se moglo pretpostaviti da su motivi sunca, polumjeseca i zvijezde daleki eho simbola izvora cjelokupnog života na zemlji, kao simbola smrti čovjeka i njegovog ponovnog rađanja, da su na stećke došli i posredstvom tih motiva kao simbola kršćanske ikonografije, ali
da su tada već poprimili značenje socijalno-klasnih atributa, a u najvećoj mjeri čistih ukrasa.

Jedan od motiva na stećcima je i kukasti krst (slika dole) koji se najčešće zove svastika (crux gammata). On se nekada sastoji od dviju prelomljenih ili dobro povijenih urezanih linija, u vidu latinskog slova Z i S, kao i u vidu S spirale, a nekada je plastično isklesan. Iako se javlja u svega četrdesetak primjeraka, ovaj motiv je geografski široko rasprostranjen. Najviše ga ima u Imotskoj krajoni, a potom oko Kalinovika.  Svastika je poznati predistorijski simbol. U Indiji je ona “simbol sunca i vatre, te životne snage koja iz njih izvire”, a na Zapadu je služila kao vrlo rasprostranjen amulet različitog značenja. Na starokršćanske nadgrobnike je stavljana umjesto običnog krsta. G. Wilke je svastiku svrstao u lunarne motive. Po V. Čurčiću, to je veoma rasprostranjen predistorijski motiv koji simbolizira donosioca sreće i čuvara od zla, koji je, izgleda, potekao iz Mezopotamije. On kaže da je kult svastike bio poznat i islamskim narodima.

Na slikama dole dati su neki motivi na stećcima (uzeto iz knjige Stećci – Nada Miletić, 1982. godine).

Literatura

1. Šefik Bešlagić: Stećci – kultura i umjetnost, Sarajevo, 1979.
2. Dubravko Lovrenović: Stećci, Sarajevo, 2009.
3. Nada Miletić: Stećci, Izdavački zavod Jugoslavije, 1982.