Vito, Drstva i crna rupa

“It’s been said that astronomy is a humbling and, I might add, a character-building experience.” (C. Sagan)

Muzika uz tekst: IOTO – End of Infinity

Sinoć smo Haris, Džan i ja sa rejona nekropole Dolovi (na Bjelašnici) snimali astropejzaže, mozaik i deepscape snimke. Nekropola stećaka Dolovi se nalazi uz cestu koja vodi od Umoljana prema glavnoj cesti za Babin Do i Bjelimiće. Sadrži stećke i nekoliko nišana važnih vojnih osoba.

Ovo je inače jedna od najljepših i najtamnijih lokacija u okolini Sarajeva (45 min vožnje od Dobrinje). Noć je bila za 10 (vedro i tamno) i napravili smo par spektakularnih snimaka. Na ovom području ima dosta vlage radi šume, pa se preporučuje upotreba ili zonerice ili spužve oko objektiva ili, ako imate, grijača oko objektiva.

Za deepscape snimak i panoramu Mliječnog sam koristio sam Canon 6D aparat, objektiv Canon 70-200 mm f2.8, intervalometar, SW Star Adventurer tracker na heavy duty Manfroto 475B tripodu. Za širokokutni snimak stećaka i Mliječnog sam koristio Sony a7s kameru, objektive Samyang 24 mm f1.4 i 35 mm f1.4, MSM tracker i laganiji Brown foto tripod. Dole su dati snimci koje smo uradili.

Na prvoj slici dat je deepscape snimak, i to centra galaksije iznad Visočice. Vide se vrhovi Drstva i Vito, kao i svjetla zanimljivog sela Bobovica. Centar galaksije se nalazi otprilike u pravcu centru kadra neba (u pravcu sazviježđa Strijelac (Sagittarius). Svjetli dio galaksije predstavlja kombinovanu svjetlost miliona zvijezda. Korišten Canon 6D, Canon 70-200 mm (na110 mm), f2.8 (na f3.2), ISO 1600. Planina: 5 snimaka po 25 s, stakiranih i obrađenih u PS. Nebo: 5 snimaka po 60 s, stakiranih u DSS i obrađenih u PS. Završno spajanje i obrada u PS.

Ispod je dato nekoliko zanimljivosti o centru naše galaksije.

U samom centru Mliječne staze nalazi se supermasivna crna rupa nazvana Sagittarius A* (Sgr A*), mase oko 4 miliona puta veće od mase Sunca. Ona je relativno mirna u poređenju s crnim rupama u drugim galaksijama, ali povremeno „proguta“ gas ili manje zvijezde i tada bljesne u rendgenskom i infracrvenom spektru.

U volumenu od samo par svjetlosnih godina oko centra nalaze se stotine hiljada zvijezda, uključujući mnoge mlade, masivne zvijezde koje se formiraju u teškim uslovima jakog gravitacijskog polja i zračenja. Ove zvijezde orbitiraju Sgr A* nevjerovatnim brzinama – jedna od njih, S2, za samo 16 godina obiđe crnu rupu, krećući se brzinom od preko 5000 km/s.

Centar galaksije je prekriven ogromnim oblacima gasa i prašine (tamne magline), zbog čega je u vidljivom svjetlu praktično nevidljiv. Tek u infracrvenom, radio i rendgenskom spektru možemo „proviriti“ unutra. To je razlog zašto su najveći infracrveni teleskopi (VLT, Keck, JWST) ključni za njegovo proučavanje.

Oko galaktičkog centra postoji šipkasta struktura (zvijezda i gasa) koja „gura“ materiju prema centru i podstiče formiranje zvijezda. To ima veliki uticaj na spiralne krakove Mliječne staze i na evoluciju čitave galaksije.

Kad gledate Mliječnu stazu na tamnom nebu, njen najsjajniji i najgušći dio u Strijelcu zapravo pokazuje pravac prema srcu naše galaksije, udaljenom oko 26500 svjetlosnih godina od nas.

Donja fotografija predstavlja nekropolu stećaka (Dolovi) ispod Mliječnog puta. U kadru ispod vrha Drstva je i živopisno selo Bobovica. Lijevo od Drstve su Vito i Subar. Desno je vrh Orlovac na Bjelašnici. U donjem dijelu neba vide se kombinovana svjetla Konjica i okolnih mjesta. U Mliječnom putu su vidljive zvijezde, magline, zvjezdani skupovi, međuzvjezdana prašina i kombinovana svjetlost miliona zvijezda. Ovako bi nam možda nebo izgledalo da su nam oči osjetljivije.

Snimljena su dva kadra, prednji kadar i nebo, istom fokusnom dužinom – 24 mm, nakon čega su kadrovi zasebno obrađeni i spojeni u jednu sliku. Korišteni Sony a7s, Samyang 24 mm, MSM rotator, stativ. Prednji kadar: f2.8, ISO 800, 30 sec. Nebo: f2.8, ISO 1600, 40×60 sec. Obrada u DSS, Starnet++ i PS.

Ispod je dat isti kadar ali snimljen sa objektivom 35 mm (na Sony a7s). ISO je bio 1600, i urađeno je 10x10s kadrova, uz obradu u Sequatoru i PS. Na osnovu ove 3 slike vidi se kako fokusna dužina objektiva (senzori aparata su iste veličine) utiče na kadar.

Dole je dat snimak Rho Ophiuchi regije, snimljene sa fokusom 110 mm (urađen krop u obradi). Planine su bile rel. visoke, pa je ova regija brzo zamakla iza brda. Međutim i sa pola sata signala, može se izvući nešto detalja. Canon daje bolje boje na zvijezdama od Sony a7s, a što se tiče sakupljanja okolnog signala, tu su negdje.

Što je maglina oko Antaresa zuta, oko Al-Niyat crvena a oko Rho Opiuchi zvjezdanog sistema plava? Različite boje maglina potiču od različitih fizikalnih procesa i spektralnih osobina zvijezda koje ih osvjetljavaju.

Zašto je maglina oko Antaresa žuta?

Antares je crveni superdiv (spektralni tip M1 Ib) sa izrazito niskom površinskom temperaturom (~3 500 K) u poređenju sa plavim ili bijelim zvijezdama. Prašina oko njega odražava svjetlost zvijezde – dakle, vidimo refleksijsku maglinu. Budući da je izvor svjetla već sam po sebi narandžasto-žut, prašina reflektuje baš tu toplu boju, što daje žutu/zlatnu boju magline oko Antaresa.

Zašto je oko Al-Niyat (σ Scorpii) maglina crvena?

Zvijezda σ Sco (Al-Niyat) je vruća O/B zvijezda koja emituje jako mnogo UV zračenja. To UV zračenje pobuđuje okolni vodik (H I i H II region) i dolazi do emisije H-alpha linije (656 nm) – karakteristične crvene boje. Dakle, oko Al-Niyat ne vidimo refleksiju, nego emisijsku maglinu, gdje plin sam svijetli crveno zbog rekombinacije elektrona u vodiku.

Zašto je oko Rho Ophiuchi maglina plava?

Zvjezdani sistem ρ Oph čine plave zvijezde spektralnog tipa B2–B4. One emituju najviše energije u plavom dijelu spektra, a prašina oko njih funkcioniše kao ogledalo → refleksijska maglina. Prašina efikasnije raspršuje kraće (plave) talasne dužine nego duže (crvene) – isto kao što je nebo na Zemlji plavo (Rayleigh-ovo raspršenje). Zato vidimo prepoznatljivu plavu refleksijsku maglinu oko rho Ophiuchi sistema.

Dole je dat mozaik Mliječnog puta, snimljen sa Canon 6D, Canon 70-200 mm (na 110 mm), f3.2, ISO 1600, 60 sek eksp., 6 redova po jedan snimak po dijagonali Mliječnog puta. Za tracking korišten SW Star Adventurer. Obrada u Microsoft Ice, Starnet, PS. Konačna slika je dimenzija 3.2 x 4,4 m i veličine 2.6 GB.

Šta je Mliječni put?

Mliječni put (Mliječna staza, Kumova slama, Rimska cesta, Galaksija) je galaksija kojoj pripada naš Sunčev sistem, u kojem je Zemlja jedan od planeta. Noću je na nebu vidimo kao svijetli trag. Galileo Galilei je godine 1609. teleskopom ustanovio da je taj trag sastavljen od velikog broja zvijezda. Mliječna staza prijevod je latinskog imena Via Lactea, dok je korijen riječi galaksija izveden iz grčke riječi galaxia – gala, galactos – mlijeko i prema grčkoj mitologiji Mliječna staza nastala je kada se po nebu izlilo mlijeko iz prsiju božice Here, dok je dojila Herakla. Miječni put sastoji se od tijela oblika diska sa središnjim ispupčenjem, haloa i korone. To je prečkasta spiralna galaksija čija je ukupna masa oko trilijun puta veća od mase Sunca. U Mliječnoj stazi nalazi se između 200 i 400 milijardi zvijezda i velika količina međuzvjezdane materije – svijetle i tamne. Mliječna staza je tvorevina u obliku diska ili sočiva prečnika oko 100000 svjetlosnih godina, a u poprečnom smjeru mnogo manje. U središtu se nalazi zadebljanje promjera od oko 30000 svjetlosnih godina. Analiza dinamike zvijezda i međuzvjezdane materije sugerira da svijetla materija (ona koja emitira elektromagnetsko zračenje) čini samo 10% ukupne mase galaksije. Ostatak čini tzv. tamna materija. Materija nije ravnomjerno raspoređena između središta i ruba – većina materije se nalazi u spiralnim krakovima (četiri velika i dva manja − iako najnovije slike NASA-ina teleskopa Spitzer pokazuju da je Mliječni put prečkasta galaktika s dva, a ne četiri kraka). Spiralni krakovi su nakupine zvijezda i međuzvjezdane materije koje izgledaju kao da se “odmotavaju” od središta galaktike. Područja stvaranja zvijezda i područja joniziranog hidrogena nalaze se upravo u kracima. U područjima između krakova gustina materije je 2 do 3 puta manja nego u krakovima. Sunce je od središta udaljeno oko 26000 svjetlosnih godina, unutar diska, na unutarnjem rubu kraka koji nazivamo Orionov krak. Cijela galaksija je u stanju kretanja, ali ne kao čvrsto tijelo, pa stalno mijenja svoj oblik (iako vrlo sporo za naše poimanje). Kao i ostale zvijezde, Sunce kruži oko centra galaksije. Za jedan puni krug mu treba oko 220 miliona godina i taj period se naziva kozmička godina. Iznad i ispod diska se nalazi područje tzv. galaktičkog haloa. Halo sadrži oko 150 kuglastih skupova zvijezda. Kuglasti skupovi su nakupine (aglomeracije) najstarijih starih zvijezda u galaksiji. Vrlo je malo svijetle materije u halou u usporedbi s diskom galaksije, međutim, studije pokazuju da se upravo u halou nalazi većina “tamne materije” u galaksiji. Tamna materija se proteže do udaljenosti od čak 300000 svjetlosnih godina od središta i tvori galaktičku koronu. Samo središte naše galaksije, koje se nalazi u smjeru sazviježđa Strijelac, zaklonjeno je od pogleda gustim neprozirnim oblacima prašine. Na sreću, prašina ne zaustavlja elektromagnetsko zračenje u infracrvenom, radio, gamma i rendgenskom dijelu elektromagnetskog spektra, pa se ta područja spektra koriste za istraživanje galaktičkog središta. Složeni radio izvor u blizini galaktičkog centra nazvan je Sagittarius A. Smatra se da se u središtu nalazi velika crna rupa čija masa još nije precizno utvrđena – procjene se kreću od 100 do 3 miliona masa Sunca.

Dole je dat snimak stećaka sa kadrom Velikih kola na nebu.

Dole je dato nekoliko Džanovih “behind the scene” snimaka.