Oko

“Keep your eyes on the stars and your feet on the ground.” (Theodore Roosevelt)

Video uz post: What Happens Inside Your Eyes – 3D Animation

Mozak proizvodi sve komponente koje čine naša čula. Čudna, neintuitivna činjenica je da fotoni svjetlosti nemaju boju, zvučni talasi nemaju zvuk, mirisni molekuli su bez mirisa. Iako imamo neodoljiv utisak da zelenilo drveća i plavetnilo neba “struje” kroz naše oči kao kroz otvoren prozor, ipak čestice svjetlosti koje udaraju u mrežnjače su bezbojne, baš kao što su talasi zvuka koji djeluju na bubnu opnu tihi, a mirisni molekuli nemaju miris. To su sve, u osnovi, nevidljive, bestežinske, subatomske čestice materije koje putuju kroz svemir. Svo bogatstvo života stvara se samo u našoj glavi. Tako da ono što vidimo nije ono što stvarno jeste, već ono što nam mozak govori da jeste. Kada svjetlosne zrake pokrenu biohemijske reakcije u štapićima i čunjićima, stvaraju se receptorski potencijali koji živčanim vlaknima i vidnim živcima se prenose u vidno područje mozga koje interpretira primljene živčane impulse. U održavanju biološke postojanosti svake individue posebnu ulogu i značaj ima stalni priliv informacija o najbitnijim ograničavajućim okolinskim faktorima preživljavanja. U tom procesu samoobavještavanja i nepre­kidnog podešavanja odnosa ljudskog organizma sa trajno promjenljivom život­nom i radnom sredinom, posebno je naglašena uloga fotoreceptora, budući da čak oko 5/6 ukupnih spoznaja o okolnom svijetu i vlastitim stanjima stičemo putem čula vida. Vid nastaje stimulacijom nervnih ćelija mrežnjače, koje u mozak šalju podatke o intenzitetu, boji i drugim svojstvima primljenih svjetlosnih draži. Ove informacije mozak zatim “čita”, “sređuje”, “tumači” i “vidi” kao detalje slike u vidnom polju. Zato se može reći da, ustvari, oko samo gleda, a mozak konačno vidi i doživljava promatrane objekte i pojave.

Oko, kao istureni dio mozga koji dovodi do percepcije vida, pravo je čudo evolucijskog dizajna. Otprilike trećina cijelog našeg moždanog korteksa bavi se vidom. Viktorijanci su se toliko čudili zamršenosti oka da su ga često navodili kao dokaz inteligentnog dizajna. Bio je to čudan izbor jer je oko dizajnirano doslovno unazad jer je izgrađeno “straga prema naprijed”. Tako su šipke i čunjići koji detektiraju svjetlost straga, ali krvne žile koje ih drže oksigeniranim ispred njih. Žile i živčana vlakna su posvuda, i oko mora vidjeti kroz sve to. Normalno, naš mozak smanjuje sve smetnje, ali ne uspijeva uvijek. Možda ste imali iskustvo gledajući vedro plavo nebo na sunčan dan i vidjeli kako male bijele iskre iskaču i nestaju, poput kratkog traga metora. Ono što vidite, zapanjujuće, vaša su bijela krvna zrnca, kako se kreću kroz kapilar ispred mrežnjače. Budući da su bijela krvna zrnca velika (u poređenju s crvenim krvnim stanicama), ponekad zapnu nakratko u uskim kapilarama i to je ono što vidite. Tehnički naziv za ove smetnje je Entoptički fenomen Scheererovog plavog polja (nazvan po Nijemcu oftalmologu s početka dvadesetog stoljeća, Richardu Scheereru), iako su češće i poetski poznatiji kao duhovi plavog neba. Posebno su vidljivi na svijetlom plavom nebu zbog načina na koji oko apsorbira različite talasne dužine svjetlosti. Mušice (eng. Floaters) su slična pojava. To su nakupine mikroskopskih vlakana u želatinastom staklastom tijelu vašeg oka, koja bacaju sjenu na mrežnicu. Mušice su česta pojava kako starimo i općenito su bezopasne, iako mogu ukazivati na pukotinu mrežnjače. Tehnički naziv za njih je muscae volitantes, ili “lebdeće mušice”.

Mrežnjača sadrži četiri tipa molekula bjelančevine opsina, koja ulazi u sastav svjetlosno osjetljivih pigmenata: rodopsina ili vidnog purpura i tri varijante jodopsina (crveni, zeleni i plavi), koji omogućavaju viđenje odgovarajućih boja. Rodopsin se nalazi u štapićima, a jodopsini u čepićima. Kada svjetlost, kroz rožnjaču, sočivo i staklasto tijelo dospije na fotoreceptore, vidni pigmenti se mijenjaju i razlažu na komponente. Tom prilikom nastaje nadražaj koji se u obliku bioelektrične struje putem očnog nerva prenosi u odgovarajući moždani centar za “obradu” prispjelih podataka. Pritom štapići reagiraju na svjetlost slabijeg intenziteta, a čunjići na jače osvjetljenje. U tami, odnosno u odsustvu svjetlosnih draži struktura vidnih pigmenata ponovo se obnavlja, a za sintezu vidnog purpura neophodna je dovoljna količina vitamina A. Ljudsko oko raspoznaje samo usko područje elektromagnetnog spektra (vidljivi dio spektra sunčeve svjetlosti), talasne dužine od 400 do 760 mm. Različiti čunjići su osjetljivi na svjetlost njima prepoznatljivih talasnih dužina, što predstavlja osno­vu za stvaranje utiska o boji posmatranog predmeta. Sve moguće nijanse spektra mogu se dobiti “miješanjem” osnovnih boja: crvene, zelene i plave.

Kada bi držali ljudsku očnu jabučicu u ruci, bili bismo iznenađeni njenom veličinom jer vidimo samo oko jedne šestine oka kada se nalazi u očnoj duplju. Oko je poput vrećice ispunjene gelom, što nije iznenađujuće, jer je ispunjeno materijalom nalik gelu.
Kao što biste očekivali od ovako složenog instrumenta, oko ima mnogo dijelova od kojih su nam neki poznati po imenu (šarenica, rožnica, mrežnica), a drugi manje poznati (fovea, žilnica, bjeloočnica). U osnovi oko je kamera. Prednji dio, leća i rožnica, hvataju slike u prolazu i projiciraju ih na stražnju stranu zida oka – mrežnicu, gdje ih fotoreceptori pretvaraju u električne signale koji se prenose u mozak preko vidnog živca.

Ako postoji jedan dio naše vizualne anatomije koji zaslužuje posebnu pažnju, to je rožnica. Ovo skromno sočivo u obliku kupole ne samo da štiti oko od vanjskih uticaja nego zapravo i omogućava 75% refrakcije svjetlosti. Očna leća, koja se nalazi iza rožnice, čini samo oko trećinu refrakcione moći oka. Skupa, ova dva sočiva, koji se ponašaju kao optički dubl varijabilne fokusne dužine (zato što očna leća može mijenjati svoj radijus preko cilijarnih mišića (akomodacija); za povećanje fokusne dužine oka ovi mišići opuste sočivo i “izravnavaju ga”, tj. povećavaju radijus) okreću sliku realnog objekta za 180 stepeni i tako “otežavaju posao” mozgu koji sada mora interpretirati šta je gore, a šta dole. Fokusna dužina oka je oko 24 mm. Rožnica teško može biti manje impozantna. Kad biste je izvadili i položili ga na vrh prsta, ne bi se činila posebnom. Ali bliži pregled, kao i kod gotovo svakog dijela tijela, pokazuje nevjerovatnu složenost. Rožnica ima pet slojeva – epitel, Bowmanova membrana, stroma, Descemetova membrana i endotel – svi posloženi u prostor debljine tek nešto više od pola milimetra. Da bi bila prozirna, rožnica ima vrlo skromnu opskrbu krvlju, praktički nikakvu.
Ključni dio oka – koji ima najviše fotoreceptora koji omogućavaju “gledanje” – naziva se fovea (od latinske riječi za “plitka jama”). Zanimljivo je da je ključni dio oka onaj za koji većina nas vjerovatno nikad nije ni čula.
Kako bi sve ovo funkcioniralo glatko (u doslovnom smislu), moramo stalno proizvoditi suze. Suze ne samo da klize niz naše kapke glatko već i ujednačavaju sitne nedostatke na površini očne jabučice, omogućujući fokusirani vid. Takođe sadrže antimikrobne hemikalije, koje većinu patogena uspješno drže na odstojanju. Postoje tri vrste suza: bazalne, refleksne i emocionalne. Bazalne su funkcionalne, one vrše podmazivanje. Refleksne suze su one koje nastaju kada je oko npr. nadraženo dimom ili narezanim lukom. A emotivne suze su naravno same po sebi razumljive, ali su i jedinstvene. Mi smo npr. jedina stvorenja koja plaču radi emocija (barem koliko znamo). Zašto to činimo još je jedna od mnogih životnih misterija. Ne dobivamo nikakvu fiziološku korist od plakanja. Takođe je malo čudno da je ovaj čin – koji označava snažnu tugu –  nekad potaknut i ekstremnom radošću ili tihim zanosom ili intenzivnim ponosom ili gotovo svakim drugim snažnim emocionalnim stanjem. Proizvodnja suza uključuje izniman broj sićušnih žlijezda oko očiju. Sveukupno proizvedemo oko 140-280 grama suza dnevno. Te suze otječu kroz rupe na maloj mesnatoj kvržici (poznata kao papilla lacrimalis) u uglu svakog oka, pored nosa. Kada emocionalno plačemo, suzna tekućina ne može se odvoditi dovoljno brzo, tako da nam suze preliju oči i slivaju se niz obraze.
Šarenica je ono što oku daje boju. Sastoji se od para mišića koji podešavaju otvaranje zjenice, poput otvora blende na fotoaparatu, kako bismo propuštali ili sprječavali svjetlo prema potrebi (površina otvora šarenice je 0.02-0.3 cm2). Funkcija šarenice je analogna funkciji slušnih koščica koje štite uho od veoma jakog zvuk. Površno, šarenica izgleda kao običan prsten koji okružuje zjenicu, ali pažljiviji pregled pokazuje da je to zapravo skup kompleksnih uzoraka koji su jedinstveni za svakog od nas, zbog čega se šarenica danas koristi kod uređaja za prepoznavanje osobe (npr. za identifikaciju na sigurnosnim kontrolnim tačkama).
Bjeloočnica je poznata i kao sklera (od grčke riječ za “tvrdo”). Naše bjeloočnice su jedinstvene među primatima. Omogućuju nam da pratimo poglede drugih sa značajnom preciznošću, kao i tiho komuniciranje. Trebate npr. samo lagano pomaknuti očne jabučice kako biste pozvali prijatelja da pogleda, recimo, nekoga za susjednim stolom u restoranu.
Naše oči sadrže dvije vrste fotoreceptora za vid – štapiće, koji nam pomažu da vidimo kod slabe svjetlosti, ali ne daju boju, i čunjići, koji rade kada je svjetlo jako i dijele svijet na tri boje: plava, zelena i crvena. Postoji samo jedna vrsta štapića (zato ne učestvuju u stvaranju boje) i oni su najosjetljiviji pri talasnoj dužini svjetlosti od oko 500 nm. Svjetlost privremeno izbjeljuje štapiće (iz purpurne boje do transparentnog (providnog) stanja) koji imaju relativno dugo vrijeme oporavka, 25 min – tj. kada se nadraže i prenesu nervni impuls treba im oko 25 min da se vrate ponovo u receptivno stanje. Ima ih oko 120 miliona u perifernom dijelu izvan fovee koja ima prečnik oko 1 mm. Odgovorni su za noćnu viziju (skotopična vizija). Čunjića ima 3 tipa, plavi, zeleni i crveni (zato učestvuju u stvaranju boje), sa maksimumom osjetljivosti pri talasnim dužinama 440 nm (plava), 520 nm (zelena) i 570 nm (narandžasta). Ima ih oko 6 miliona, uglavnom koncentrisanih u regionu fovee, pri čemu je 64% crvenih, 32% zelenih i 2% plavih. Čunjići su odgovorni za dnevnu viziju (fotopična vizija). Vrijeme oporavka im je kratko. Ljudi koji su “slijepi za boje” obično nemaju jednu od tri vrste čunjića, tako da ne vide sve boje, samo neke od njih. Ljudi koji uopće nemaju čunjeve, i istinski su slijepi za boje, nazivaju se ahromatopi. Njihov glavni problem nije u tome što je njihov svijet blijed, nego u tome što se oni teško nose s jakim svjetlom i mogu biti doslovno zaslijepljeni dnevnim svjetlom.

Budući da smo nekoć bili noćne životinje, naši su se preci odrekli nekih boja – to jest, žrtvovani su čunjići za štapiće – kako bi se postigao bolji noćni vid. Mnogo godina kasnije, primati su ponovno razvili sposobnost da vide crvene i narandžaste boje, kako bi npr. bolje prepoznali zrelo voće, ali još uvijek imamo samo tri vrste receptora za boju u usporedbi s četiri za ptice, ribe i gmazove. To znači da gotovo sva bića koja nisu sisavci žive u vizuelno bogatijem svijetu od nas. S druge strane, mi prilično dobro koristimo ono što imamo. Ljudsko oko tako može razlikovati negdje između 2 miliona i 7,5 miliona boja, prema procjenama, što zaista nije malo. Štapići su 1000 puta osjetljiviji nego čunjići i pokazano je da su ljudski štapići toliko osjetljivi da mogu detektovati 3 individualna fotona koji dolaze do njih.

Glavno funkcijsko svojstvo štapića je uočavanje predmeta, uz nejasno viđenje nji­hovih obrisa, dok čunjići “izoštravaju” sliku i prepoznaju boje. Čunjići (čepići) omogućuju precizniji vid pri dnevnom svjetlu, ali su u sumraku slabo aktivni. Primljene svjetlosne informacije, fotoreceptori nervnim putevima prosljeđuju do odgo­varajuceg centra u potiljačnom regionu kore velikog mozga. Nadražaji iz desne strane vidnog polja svakog oka putuju ka lijevoj moždanoj hemisferi i obratno, što je omogućeno djelimičnim ukrštavanjem vlakana očnih živaca, neposredno iza očiju.

Pokreti oka nazivaju se sakade (od francuske riječi koja znači „vući nasilno”), i svako od nas ih ima oko 250 hiljada dnevno, a da toga nismo ni svjesni (niti to primjećujemo kod drugih). Osim toga, sva živčana vlakna napuštaju oko putem jednog kanala sa stražnje strane, što rezultira mrtvim uglom od oko petnaest stepeni izvan centra našeg vidnog polja. Vidni živac je prilično debeo – otprilike debljine olovke – što je dosta veliki gubitak vizualnog prostora. Ovu slijepu tačku inače ne primjećujemo jer naš mozak neprestano ispunjava prazninu za nas. Proces se zove perceptivna interpolacija. Slijepa tačka je, zapravo, mnogo više od obične tačke; ona čini značajan dio našeg središnjeg vindog polja. To je prilično fascinantno i pokazuje da je značajan dio svega što “vidimo” zapravo zamišljeno (interpolirano radom mozga).
Kod astronomskih posmatranja važno je i kako oko reaguje na tamu. Adaptacija oka je sposobnost oka da se prilagodi promjenama intenziteta svjetlosti, pri čemu adaptacija na mrak teče dosta sporije nego adaptacija na svjetlost. Poremećaj adaptacije na mrak naziva se hemeralopija. Ljudsko oko može djelovati od jako tamnih do jako svijetlih nivoa svjetlosti. Njegove senzorne sposobnosti dosežu 9-12 redova magnitude (slično kao kod slušnog aparata). To znači da je udaljenost između najsvjetlijeg i najtamnijeg svjetlosnog signala faktor reda milijardu i više.
Štapići i čunjići u oku koriste se tokom adaptacije na tamu (zjenice su drugi, manje bitan razlog – one se rašire za 10-20 s u mraku). Štapići su osjetljiviji na svjetlost i zato im treba duže kako bi se potpuno prilagodili promjeni u svjetlosti. Štapići, čiji se fotopigmenti sporije obnavljaju (regeneriraju), ne dosežu svoju najveću osjetljivost oko pola sata. Čunjićima treba prosječno 9 minuta za prilagodbu tami. Fovea je slijepa za prigušenu svjetlost (zbog samih čunjića) a štapići su više osjetljivi, tako se na primjer prigušena zvijezda u noći bez Mjeseca mora gledati sa strane (periferni vid), kako bi bili stimulirani štapići. To nije vezano uz širinu zjenice pošto umjetna zjenica s fiksiranom širinom daje iste rezultate. Oku treba prosječno od 20 do 30 minuta kako bi se potpuno adaptiralo od svjetlosti visokog intenziteta do potpune tame i postalo deset hiljada do jednog miliona puta osjetljivije nego u potpunoj svjetlosti. U tom procesu mijenja se takođe i opažanje (percepcija) oka za boje. Međutim, oku treba samo oko 5 minuta kako bi se adaptiralo potpunoj svjetlosti nakon tame. Svjetlosno osjetljivi materijal u štapićima se zove rodopsin. Potpuna nesposobnost viđenja u sumrak, zvana “kokošije sljepilo”, može biti posljedica oštećenja štapića ili nedostatka vitamina A.

Brzina prijema opažanja ili percepcije svjetlosnih draži kreće se od 1/100 do 3/10 seku­nde. Pri gledanju u vertikalnom smjeru vrijeme percepcije duže je nego u slučaju pomjeranja pogleda u horizontalnom pravcu. Posebno je značajno da interval između dva nadražaja, ako želimo da oba budu registrirana, traje najmanje 0,2 sekunde. Dužina opuštanja akomodacije oka pri radu na blizinu veća je nego kod akomodacije na daljinu. Prosječna akomodacija traje 0,4 do 0,5 sekundi, zamor je produžuje, ali ne utiče na njeno opuštanje.

Anatomija oka

Oko (lat. oculus) je parni organ glave čija je funkcija skupljanje i prenošenje vizuelnih informacija okoline do vidnog korteksa, što rezultira osjetom vida. Približno 90% ukupnih informacija okoline primamo preko oĉiju, što ih čini najvažnijim ljudskim osjetilom. Ljudsko oko omogućuje percepciju svjetla, oblika i kontrasta te razlikovanje boja (oko 10 miliona različitih nijansi) i percepciju dubine (3D ili stereoskopski vid). Sastoji se, u užem smislu, od očne jabučice (lat. bulbus oculi) koja sluči za prikupljanje i fokusiranje zraka svjetla na fotoosjetljive stanice mrežnice (lat. retina) u pozadini oka, te pretvaranje svjetlosnih podražaja u živčane impulse koji se dalje vidnim živcem (lat. nervus opticus) prenose u vidni korteks i tamo interpretiraju u osjet vida.

Očna jabučica

Očna jabučica (lat. bulbus oculi) smještena je u posebnu šupljinu u lubanji (lat. orbita) i okružena sistemom mišića i tkiva koji osim mehaničke zaštite služe i za podmazivanje, vlaženje, čišćenje i pokretanje oka. Orbite su parne koštane šupljine na prednjoj strani lubanje, volumena oko 30 ml. Primarna je zadaća orbita mehanička zaštita oka. Sastoji se od sedam kostiju lubanje koje formiraju četiri orbitalna zida u obliku krnje četverostrane piramide s vrhom okrenutim prema unutrašnjosti glave, a bazom prema naprijed. Kosti tvore krov orbite, medijalnu (ujedno najtanju) i lateralnu stijenku te dno orbite. U vrhu orbitalne piramide se nalaze dvije šupljine kroz koje prolaze vene i živci, kao i optički kanal kroz koji prolazi vidni živac i očna arterija (lat. a. centralis retinae). Očna jabučica struktura je kuglastog oblika, promjera oko 24 mm, smještena u masnom tkivu (funkcionira kao zaštitni jastučić i smanjuje trenje prilikom micanja jabučice) očne šupljine (slika 3), koja se pomoću ekstraokularnih mišića može pomicati u svim smjerovima. Osim očne jabučice i ekstraokularnih mišića, očna šupljina takođe štiti i suznu žlijezdu te brojne vezivne ovojnice, živce i krvne žile, ali ne sadrži limfne žile.

Uloga oka je analogna fotoaparatu ili kameri (slika 4). Prednji dio jabučice (rožnica i leća), slično leći kamere, služi za primanje i fokusiranje svjetla, a stražnji dio (mrežnica) odgovara fotografskom filmu na kojem se formira upadna slika. Slika je na mrežnici obrnuta i umanjena.
Očna jabučica ima oblik dviju polukugli koje se uklapaju jedna u drugu. Prednju manju kuglu (promjera oko 8 mm) čini prozirna rožnica (lat. cornea), a zadnju veću (promjera oko 12 mm) bjeloočnica (lat. sclera). Očnu jabučicu sačinjavaju tri ovojnice (vezivna, krvožilna i živčana), a u njoj se nalaze očne strukture poput leće i staklovine.

Na očnoj jabučici nalaze se tri para ekstraokularnih mišića, čime se omogućuje kretanje oko svih triju osa, poput kuglastog zgloba (slike 5, 6 i 7). Od šest ekstraokularnih mišića, četiri su ravna, a dva kosa:
– lateralni i medijalni ravni mišići (lat. m. rectus lateralis i medialis) – pokreću jabučicu lijevo i desno.
– gornji i donji ravni mišići (lat. m. rectus superior i inferior) – pokreću jabučicu gore i dolje.
– gornji i donji kosi mišići (lat. m. obliquus superior i inferior) – pokreću jabučicu kružno.
Mišićne tetive hvataju se za jabučicu preko bjeloočnice, ravni mišići ispred, a kosi iza ekvatora, oko 5-8 mm od limbusa rožnice. Inervacija ekstraokularnih mišića vrši se preko triju živaca (jedan za ravne te po jedan za svaki kosi mišić), što omogućuje vrlo precizno pomicanje očne jabučice u svim pravcima.

Vjeđe ili kapci (lat. palpebrae) su pokretna tkiva koja prekrivaju i štite oko. One pravilno i kontinuirano razmazuju suzni film preko rožnice kako bi ostala stalno vlažna. To je važno jer stanice rožnice, zbog potrebe za prozirnošću prednjeg dijela oka, ne mogu biti opskrbljivane krvnim žilicama već se hrane preko suznog filma koji sadrži nutrijente. Osim što služe razmazivanju suznog filma, vjeđe ujedno štite i čiste površinu rožnice ravnomjernim treptanjem (prosječno svake četiri sekunde). Gornja i donja vjeđa međusobno su spojene na dva mjesta s obje strane, čineći vjeđni rasporak. Vjeđe obično sežu sve do rubova rožnice, a često je i malo pokrivaju. Sastavljene su od vrlo tankog sloja kože s vanjske strane, a s unutarnje od sluznice i mišića koji ih ritmično zatvaraju i otvaraju. Vjeđe sadrže i čvrsti vezivni dio – tarzus – koji im osigurava polukružni oblik. Na prednjoj strani se nalaze trepavice (lat. ciliae), dlačice koje su osjetljive na dodir i izazivaju refleksno zatvaranje vjeđa pri dodiru sa stranim tijelima iz okoline. Vjeđe zatvara kružni mišić (lat. m. orbicularis oculi) (slika 8), a otvara poprečnoprugasti podizač prednje vjeđe (lat. m. levator palpabrae superior). Rubove vjeđa podmazuju Meibomove tarzalne žlijezde lojnice (oko 60-70 u obje vjeđe) (slika 9).

Suzni aparat sudjeluje u stvaranju, zaštiti i odvođenju suza. Sastoji se od glavne i pomoćnih suznih žlijezda i sistema odvodnih kanala (slika 10). Dio suznog aparata zadužen za stvaranje suza (tzv. sekretorni) čini suzna žlijezda (lat. glandula lacrimalis). Ona je smještena u vlastitom udubljenju u gornjem lateralnom dijelu orbite. Proizvodi vodeni sloj suznog filma i prazni se preko desetak odvodnih kanalića. Pomoćne žlijezde nalaze se u spojnici i osiguravaju bazalnu sekreciju suza. Osim njih, neke stanice spojnice, kao i žlijezde rubova vjeđa, takođe spadaju u sekretorni dio suznog aparata. Suzni film sastoji se od triju slojeva: lipidni (vanjski), vodeni (srednji) i mukozni (unutrašnji) (slika 11). Lipidni sloj izluđuju Meibomove i ostale vjeđne žlijezde, a služi smanjenju gubitka suza isparavanjem, u čemu ih sprečava gornji sloj izlučenih lipida. Najveći je dio suznog filma vodeni sloj koji, između ostalog, sadrži elektrolite, enzime i metabolite. Mukozni sloj bitan je za podmazivanje i zaštitu rožnice. Glavni je dio odvodnog (ekskretornog) sistema oko 10 mm velika suzna vrećica (lat. lacrimal sac). Do nje suze dolaze kroz dvije suzne tačke (lat. puncta lacrimalia), smještene oko 6 mm od medijalnog očnog kuta, koje su preko dva suzna kanalića (lat. lacrimal canaliculus) povezane sa suznom vrećicom. Suze iz vrećice otječu u suzonosni kanal (lat. ductus nasolacrimalis) i dalje u donji nosni hodnik. Oko četvrtine suza isparava na površini oka, dok se ostatak izlučuje iz oka prilikom kontrakcije mišića tijekom treptanja. Pri tome dolazi do potiskivanja suza na suzne tačke uz istovremeno širenje suzne vrećice koja ih usisava. Nakon toga, kontrakcijom mišića suzne vrećice suze se dalje odvode kroz suzonosni kanal.

Građa oka

Vanjska očna ovojnica sastoji se od dvaju dijelova: rožnice i bjeloočnice.

Rožnica (lat. cornea) je prozirni prednji dio očne jabučice koji zajedno s bjeloočnicom čini vanjsku očnu ovojnicu (slika 12). To je “prozorčić” kroz koji svjetlo ulazi u oko. Osim što štiti unutrašnje očne strukture, rožnica omogućava prolaz svjetlosnim zrakama koje lomi (refraktira) te je zaslužna za približno dvije trećine refrakcijske moći oka (približno 40 dioptrija). Rožnica je inervirana živcima osjetljivim na dodir, temperaturu i hemikalije, stoga ozljede rožnice izazivaju jaku bol. Uz to, dodir rožnice uzrokuje nevoljni refleks zatvaranja vjeđe. Prosječna rožnica ima radijus oko 8 mm, promjer oko 12 mm i debljinu 0,5 – 0,6 mm u centru i 0,6 – 0,8 mm na periferiji. Po sastavu je tanka, čvrsta opna na prednjem dijelu oka, sastavljena od stotina slojeva kolagenskih vlakana povezanih u finu prozirnu mrežu, omeđenu membranama. Sastoji se od pet slojeva (slika 13):
 epitelni sloj,
 Bowmanova membrana,
 stroma,
 Descemetova membrana, i
 endotelni sloj.
Tanki prednji epitelni sloj (slika 14) u doticaju je sa suznim filmom i sastoji od brzo sazrijevajućih i lako regenerativnih stanica. Primarno služi kao barijera infekcijama i vanjskim utjecajima. Ispod njega se proteže tanka, ali elastična, Bowmanova membrana koja štiti rožničnu stromu. Ona nema sposobnost regeneracije. Stroma je debeli, transparentni srednji sloj sastavljen od pravilno poredanih kolagenih vlakana i rijetkih keratocita. Rožnična stroma čini 90 % debljine rožnice i sastoji od približno 200 slojeva ukupne debljine oko 0,4 – 0,5 mm.
Za razliku od prednjeg, Stražnja elastična Descemetova membrana bazalna je membrana koja rožnici daje čvrstoću. Endotelni sloj sadrži jedan red endotelnih stanica koje se ne regeneriraju pa im se broj s vremenom smanjuje. Taj sloj služi kao difuzijska granica za očnu vodicu, tj. služi za izmjenu hranjivih tvari i vode između rožnice i očne vodice. Prijelazni dio između rožnice i bjeloočnice jest tzv. limbus (lat. limbus), prstenasti dio širine do 1,5 mm u kojem se nalaze matične stanice za regeneraciju epitela (slika 15). Rožnica nema krvnih žilica, tj. avaskularna je, pa hranjive tvari dobiva iz očne vodice i suza, kao i iz krvnih žila limbusa. Medicinski termin koji se povezuje s rožnicom obično poĉinje s prefiksom „kerat-“ od grčke riječi κέρας, rog.

Bjeloočnica (lat. sclera) je uz rožnicu drugi i najveći dio vanjske očne ovojnice (slika 16). Ona je čvrsta neprozirna bijela ovojnica čija je funkcija održavanje oblika i zaštita unutrašnjih dijelova oka. Na bjeloočnicu se hvataju ekstraokularni mišići. Nešto je deblja prema straga (oko 1 mm) i oko rožničnog limbusa, dok se oko ekvatora stanjuje na oko 0,5 mm. Građena je od gustih snopova kolagenskih vlakana. Sprijeda se bjeloočnica spaja s rožnicom, a straga s vidnim živcem. S unutrašnje strane graniči sa žilnicom. Slabo je vaskularizirana i nema limfne drenaže te su stoga bolesti bjeloočnice rjeđe, ali imaju sporiji tok.

Srednja očna ovojnica (lat. uvea) skup je tkiva koji se naslanja na bjeloočnicu prema unutrašnjosti oka, iako je s njom slabo povezana. Sastoji se od triju glavnih dijelova:
 šarenice
 zrakastog (cilijarnog) tijela
 žilnice
Šarenica i cilijarno tijelo tvore prednji dio uveje. Šarenica (lat. iris) je prednji pigmentirani dio uveje izložen pogledu izvana. To je kružni organ smješten između rožnice i leće, odnosno prednje i stražnje očne sobice. U svom središtu ima otvor promjenjive veličine (cca. 2 – 8 mm) – zjenicu (lat. pupilla) (slika 17). Primarna je uloga šarenice reguliranje količine ulaznog svjetla u stražnje očne strukture. To je omogućeno automatskim zjeničnim refleksom koji prilikom izlaganja svjetlosti dovodi do stezanja zjenice (istodobno na oba oka). Živci koji pri tom sudjeluju su vrlo složeno povezani, čime se postiže fino reguliranje količine ulazne svjetlosti u oko. Zjenica služi i za filtriranje upadnih zraka svjetlosti koje se nalaze daleko od optičke ose oka, čime umanjuje optičke aberacije i regulira oštrinu slike po dubini (djelujući na taj način analogno otvoru blende na fotoaparatu, pri čemu je šarenica zatvarač). Druga je, vrlo važna, uloga šarenice u resorpciji očne vodice, čime se regulira intraokularni pritisak. Šarenica ima prednju i stražnju površinu, te cilijarni i pupilarni dio, a sastoji se od epitela, strome i endotela (slika 18). Prednja ploha šarenice karakteristična je po svojim radijalnim strukturama – grebenima u kojima se nalaze krvne žile i udubinama (kriptama) između njih. Endotel se sastoji od jednog sloja stanica koje pokrivaju samo grebene, dok kroz kripte otječe očna vodica u stromu. Stroma šarenice najdeblji je dio šarenice sastavljen od vezivnog tkiva, pigmentiranih stanica, krvnih žilica i živaca i mišića koji otvaraju i zatvaraju zjenicu (lat. m. sphincter i m. dilatator pupillae). M. sphincter pupillae cirkularni je mišić smješten anteriorno u stromi šarenice koji je podražen parasimpatički i reagira na veliku količinu svjetlosti svojim stezanjem. Tada dolazi do sužavanja zjenice, što se naziva mioza. M. dilatator pupillae sloj je radijalno položenih mišićnih stanica koje su podražene simpatički i reagira pri slaboj svjetlosti izazivajući proširenje zjenice, što se naziva midrijaza. Mioza i midrijaza mogu nastati u nekim bolestima, kod trovanja ili uslijed djelovanja lijekova. Prilikom pregleda stražnjeg segmenta oka, radi lakšeg uvida u fundus, vrlo često se pacijentima daju lijekovi u kapljičnom obliku da bi se postigla midrijaza. Epitel je stražnji sloj koji se sastoji od dvaju slojeva pigmentiranih stanica. Pigmentirane stanice epitela i strome određuju boju šarenice – što ih je više šarenica će biti tamnija pa će i veći dio upadnih zraka svjetlosti biti apsorbiran.

Zrakasto ili cilijarno tijelo (lat. corpus ciliare) prstenasti je organ smješten između šarenice i mrežnice. Sastavljen je od četiri dijela: dva sloja epitelnih stanica (vanjski pigmentirani i unutrašnji nepigmentirani), bazalne membrane, vaskularnog sloja i cilijarnog mišića (slika 19).
Funkcija je cilijarnog tijela dvojaka: akomodacija očne leće i proizvodnja očne vodice, čime se regulira tonus oka. Anatomski ga možemo podijeliti na prednji nazubljeni dio i stražnji ravni dio (lat. pars plicata i pars plana), koji sadrže cilijarni mišić i cilijarne nastavke.
Cilijarni mišić (lat. m. ciliaris) kružni je parasimpatički inerviran mišić odgovoran za proces akomodacije očne leće. On je zonularnim vlaknima (nalaze se između cilijarnih nastavaka) povezan s kapsulom leće. Svojim stezanjem ili širenjem regulira zakrivljenost odnosno prelomnu jačinu (dioptriju) očne leće te tako omogućuje fokusiranje slike na blizinu.
Cilijarni nastavci (lat. processus ciliares) imaju funkciju lučenja očne vodice (lat. humor aquosus) u stražnju očnu sobicu. Očna vodica zatim prolazi kroz zjenični otvor u prednju očnu sobicu i iridokornealni kut.
Tamo se očna vodica izlučuje iz oka kroz trabekulum i Schlemmov kanal (oko 90%) ili uveoscleralno (10%). Poremećaj drenaže očne vodice dovodi do porasta očnog pritiskai nastanka bolesti koja se zove glaukom.
Žilnica ili koroidea (lat. choroidea) smještena je između mrežnice i bjeloočnice i tvori stražnji dio uveje debeo oko 0,5 mm. Glavna je funkcija prehrana vanjskih dijelova mrežnice nutrijentima i kisikom. Izrazito je dobro prokrvljena, ali za razliku od cilijarnog tijela koje je jako inervirano i osjetljivo na bol, bolesti žilnice ne uzrokuju bol (slika 20). Žilnica se sastoji od 4 glavna dijela (lamele ili lista):
 lamina suprachoroidalis
 lamina vascularis
 lamina choriocapillaris
 lamina basalis
Lamina suprachoroidalis (suprakoroidalni list) – sloj kroz koji prolaze krvne žile i živci, smješten uz bjeloočnicu. Slojevi (lamele ili listovi) čvrstih kolagenskih vlakana jednim se krajem drže na žilnici, a drugim na bjeloočnici, te tako služe kao uporište cilijarnom tijelu prilikom procesa akomodacije. Nakon relaksacije cilijarnog mišića vraćaju žilnicu u početni položaj. Lamina vascularis i choriocapillaris (vaskularni i koriokapilarni list) sadrže arterije, vene i prehrambene žilice koje služe za ishranu mrežnice, dok je lamina basalis (bazalni list ili Bruchova membrana) elastični sloj čvrsto spojen s pigmentnim slojem mrežnice. Tkivo žilnice sadržava tamni pigment melanin koji služi sprečavanju nekontrolirane povratne refleksije upadnog svjetla nazad na osjetilne stanice mrežnice, čime bi došlo do zamućenja vida. Žilnica je najprokrvljeniji organ u tijelu pa osim za dostavu kisika i nutrijenata služi i za brzu termoregulaciju unutrašnjosti oka. Zbog vrlo tanke mrežnice i velike gustoće krvnih žilica žilnice, očna pozadina (lat. fundus oculi) ima narandžasto-crvenu boju. Fundus obuhvaća unutrašnju površinu očne jabučice: papilu vidnog živca, mrežnicu, žilnicu i dio bjeloočnice. Cirkulacija u žilnici proizlazi od stražnje cilijarne arterije (lat. arteria cilliaris posterior) koja ulazi u očnu jabučicu pored vidnog živca, dok mrežnička cirkulacija potječe od centralne mrežnične arterije (lat. arteria centralis retinae), koja ulazi u oko zajedno s vidnim živcem. Mrežnične krvne žile dolaze samo do periferije mjesta najjasnijeg centralnog vida – žute pjege – dok je njena opskrba najviše ovisna o žilničnoj cirkulaciji.

Unutrašnja ovojnica očne jabučice naziva se mrežnica ii mrežnjača (lat. retina). Debela je manje od 0,5 mm, nalazi se u stražnjem dijelu oka, slojevite je građe te sadržava fotoosjetilne stanice koje pretvaraju vizualne informacije u živčane impulse. U mrežnici se provodi i osnovna analiza vidnih podražaja. Mrežnica se zbog svog nastanka i građe smatra dijelom centralnog živčanog sistema, a sadrži optički dio (sastoji se od deset slojeva ) i slijepi dio (uz cilijarno tijelo i šarenicu) (slika 21). Neki od optičkih slojeva sadržavaju živčane stanice međusobno povezane sinapsama. Mrežnica nije senzorno inervirana pa su oboljenja mrežnice bezbolna. Unutar mrežnice nalaze se dva tipa fotoreceptorskih živčanih stanica: čunjići i štapići (engl. cones i rods). Štapići su važniji u perifernom, mezopičnom (u uvjetima slabe rasvjete) i skotopičnom vidu (vid noću), dok su u uvjetima dobre rasvjete (fotopični vid) i za centralni vid u boji odgovorni čunjići. Čunjići su fotoreceptori koji služe za prepoznavanje boja i oblika i najgušće su naslagani u centralnom dijelu žute pjege. U oku ima oko 120 miliona štapića i oko 6 miliona čunjića (slika 22).

Žuta pjega ili makula (lat. macula lutea) ograničeno je područje najjasnijeg centralnog vida širine oko 5,5 mm, u čijem je centru depresija koje se zove foveja (cca 0,4 – 0,5 mm), a sadrži centralni udubljeni dio ili foveolu (promjera cca 0,35 mm) sastavljenu samo od čunjića, bez ganglijskih stanica (slika 23). Postoje tri vrste čunjića, ovisno o vrstama pigmenata, osjetljivih na plavo, zeleno i crveno svjetlo (u rasponu talasnih dužina od 380 do 760 nm). Crvenih čunjića ima duplo više od zelenih, a čak 32 puta više od plavih (kojih uopće nema u centru makule). Žuta boja makule dolazi od luteina u čunjićima. Za reakciju u fotoreceptorima mrežnice zaslužni su pigmenti rodopsin i jodopsin. Čunjići i štapići u kontaktu su s pigmentnim slojem epitelnih stanica, okrenuti od smjera dolaska svjetlosti, tako da na njih svjetlost dolazi tek nakon što prođe gornje slojeve mrežnice (ganglijske stanice i živčana vlakna) i reflektira se od pigmentiranog epitela. Tako se olakšava razmjena hranjivih tvari između epitela i fotoreceptora (slika 24). Anteriorno fotoreceptorima nalaze se živčana vlakana i ganglijske stanice čiji se aksoni protežu prema papili očnog živca koju nazivamo optičkim diskom ili slijepom pjegom (lat. papilla nervi optici) jer ne sadrži fotoreceptore (slika 25). Fotoreceptori čine prvi od tri neurona vidnog puta, dok treći čine ganglijske stanice. Kompleksne slike preko vidnog puta dolaze do vizualnog korteksa u mozgu gdje se stvara fenomen vida.

Sadržaj oka – Očna vodica, Leća i Staklasto tijelo

Očna vodica (lat. aqueous humour) prozirna je tekuća otopina koja ispunjava prostor između leće i rožnice. Ima ključnu ulogu u dostavi nutrijenata (aminokiselina, glukoze, minerala i enzima) prozirnim očnim strukturama koje ne sadrže krvne žile (rožnica, leća i staklovina).
Druga je važna funkcija očne vodice regulacija očnog pritiskakoji je odgovoran za tonus i oblik oka. Očnu vodicu filtriranjem plazme proizvodi cilijarno tijelo. Vodica se izlučuje u stražnju očnu sobicu te prolazi kroz rascjep između leće i stražnjeg dijela šarenice u prednju očnu sobicu (slika 26). Tamo se preko trabekuluma drenira u Schlemmov kanal i izlazi iz oka u vensku cirkulaciju (slika 27). Preciznom ravnotežom izlučene i drenirane očne vodice regulira se intraokularni tlak (IOT). Normalni očni tlak iznosi oko 16 mm Hg, a kreće se u rasponu od 10 – 21 mm Hg. Smanjenje produkcije očne vodice može dovesti do hipotonije oka i poremećaja metabolizma očne jabučice. Povećana produkcija ili slabija drenaža očne vodice može dovesti do povišenja intraokularnog pritiska, što može dovesti do glaukoma.
Očna leća (lat. lens crystallina) prozirna je struktura u oku koja, zajedno s rožnicom, služi fokusiranju upadne svjetlosti prema mrežnici (slika 28). Očna leća bikonveksne je građe ĉija prednja površina graniči sa šarenicom, a stražnja sa staklastim tijelom. Ima tri glavna dijela:
 lećna kapsula
 lećni epitel
 lećna vlakna
Kapsula je građena od kolagenskih vlakana i vrlo je elastična. Na prednjoj površini leće, između kapsule i vlakana, nalazi se tanki lećni epitel sastavljen od jednog sloja stanica koji je, propuštajući nutrijente i održavajući volumen i protočnost kroz leću, odgovoran za njenu funkciju.

Lećna vlakna čine najveći dio njezine strukture (slika 29).  Sastoje se od prozirnih i elastičnih vlakana savijenih u koncentrične slojeve poput glavice luka. Lećna vlakna ispunjena su bjelančevinom iz skupine kristalina i zato se očna leća ponekad naziva i kristalinska leća. Leća je na ekvatoru suspenzornim ligamentima povezana s cilijarnim mišićem, čijom kontrakcijom mijenja svoj oblik odnosno zakrivljenost, što omogućava promjenu njene fokusne dužine i fokusiranje slike na raznim udaljenostima. Promjena oblika leće prilikom fokusiranja slike naziva se akomodacija (slike 30 i 31). U prosjeku leća ima jačinu od oko 20 dioptrija, što je otprilike 1/3 ukupne dioptrijske jakosti oka. Leća može akomodirati po nekoliko dioptrija, što ovisi o starosti oka. Kada leća izgubi svojstvo akomodacije, nastupa staračka dalekovidnost odnosno prezbiopija (lat. presbyopia), tj. nemogućnost fokusiranja slike za bliske predmete (npr. prilikom čitanja). Uz prezbiopiju, najčešći je poremećaj očne leće njeno zamućenje koje se naziva katarakta ili mrena (lat. cataracta) (slika 32). Zamućenja leće nastaju uglavnom prirodnim starenjem (senilna katarakta), ali mogu biti i urođena (kongenitalna) ili uzrokovana lijekovima, zračenjem itd. Katarakte se liječe operativnim putem, što je danas najčešća operacija na svijetu.

Staklasto tijelo (lat. corpus vitreum) ili staklovina prozirna je želatinozna materija koja ispunjava unutrašnjost oka. Po sastavu je slična rožnici, ali za razliku od nje sadrži jako malo stanica tako da se čak do 99 % volumena staklastog tijela sastoji od vode. Ostatak čine so, glukoza, proteini te kolagenska vlakna koja mu daju želatinoznu strukturu (slika 33). Za razliku od očne vodice koja se stalno proizvodi i oplahuje prednje očne strukture, želatinozno staklasto tijelo je stagnirajuće, tj. postoji od rođenja i ne mijenja se značajno prilikom starenja. Staklovina vrši konstantan pritisak na mrežnicu fiksirajući je na žilnicu i održavajući je stabilnom. Kolagenska vlakna staklovine mogu se starenjem taložiti ili raspasti te tako razvodniti želatinoznu strukturu vitreusa. Na taj način nastaju plutajući opaciteti u staklovini koje nazivamo leteće mutnine ili floateri (slika 33). Oni izazivaju subjektivne smetnje, ali su obično bezazleni, iako ponekad mogu ukazivati na određene bolesti oka. Indeks refrakcije u staklovini je oko 1.3, za razliku od indeksa loma leće od 1.4.

Poremećaji vida

Poremećaji vida ispoljavaju se u mnoštvu oblika, kao što su:

• kratkovidnost (miopija),
• dalekovidnost (hiperopija),
• astigmatizam – refrakcijska vidna amomalija, ametropija uslovljena razlikama u zaobljenosti refraktornih površina, a njena posljedica je loše fokusiranje slike na mrežnici.
• sljepilo za boje (daltonizam),
• ambliopija (slabovidnost),
• smanjena oštrina vida,
• gubitak centralnog vida koji stvara zamućenje ili slijepu tačku, ali periferni vid ostaje netaknut. To čini poteškoće u čitanju, prepoznavanju lica i razlikovanju većine detalja u daljini. Međutim, kretanje je obično očuvano zato što je periferni vid očuvan.
• gubitak perifernog vida – za njega je tipična nemogućnost razlikovanja bilo čega s jedne ili s obje strane ili iznad ili ispod nivoa oka. Centralni vid ostaje, ali moguće je gledati samo pravo. Tipično, gubitak perifernog vida može utjecati na kretanje i usporiti brzinu čitanja kao rezultat viđenja samo nekoliko riječi odjednom. Za ovo se katkad kaže da je kao gledanje kroz cijev.
• zamućen vid uzrokuje da se bliske i daleke stvari čine nefokusirane, čak i s najboljim mogućim konvencionalnim korekcijama slike.
• generalizirana izmaglica uzrokuje osjećaj blještanja, koji se može proširiti preko cijelog vidnog polja.
• ekstremna osjetljivost na svjetlo postoji kad standardni nivoi osvjetljenja preplave vidni sistem (stvaranje blijedih slika ili onesposobljenost blještavilom). Osobe s ekstremnom osjetljivošću na svjetlo mogu zapravo osjećati bol ili neugodu kod relativno normalnog osvjetljenja.
• noćno sljepilo rezultira nemogućnošću gledanja po noći osvijetljenoj zvijezdama ili Mjesecom ili u slabo osvijetljenim prostorima, kao što su kina ili restorani.

Optički parametri oka

Zanimljive činjenice o oku

• Ljudsko oko može razlikovati deset miliona boja.
• Oči se počinju razvijati 2 tjedna nakon začeća.
• Ljudsko oko vidi otprilike 500 nijansi sive.
• Nemoguće je kihnuti ako su oči otvorene.
• Oko nikad ne spava, stalno radi.
• U budnom stanju, deset posto vremena oči su zatvorene – dok trepćemo.
• Trepnemo otprilike 12 puta u minuti.
• Znanstvenici uspješno koriste igricu Tetris za liječenje “lijenog oka” kod odraslih.
• I oči mogu izgorjeti na suncu.
• Mišići koji upravljaju očima najjači su u tijelu naspram svoje veličine.
• Svi plavooki ljudi potomci su jednog čovjeka koji je živio blizu Crnog mora prije gotovo 10.000 godina.
• Ljudi ponekad imaju različite boje očiju, npr. jedno je plavo, a drugo smeđe.
• Crni lemuri su jedini primati, osim ljudi, koji imaju plave oči.
• Zlatna ribica ne može zatvoriti oči jer nema kapke.
• Noj ima veće oko od mozga.
• Kameleon može pomicati oči na različite strane, npr. jedno oko gleda gore, drugo dolje.
• Pčela ima pet očiju.
• Približna masa očne jabučice odraslog čovjeka iznosi 28 grama.
• Delfini spavaju samo s jednim zatvorenim okom.
• Devine trepavice duge su do deset centimetara, jer joj tako oči štite od pijeska i nečistoća u pustinji.
• Mačke imaju tri kapka na oku za razliku od ljudi koji imaju dva – gornji i donji.
• Ne kaže se bez razloga “u tren oka”, jer ono je uistinu najbrži organ ljudskog tijela. Taj treptaj traje između 100 i 150 milisekundi, a inače je moguće trepnuti do 5 puta u sekundi.
• Night Vision naočale za gledanje po mraku su zelene, jer ljudsko oko razlikuje više nijansi te boje od bilo koje druge.
• Smeđe su oči zapravo plave ispod smeđeg pigmenta, a postoji i laserska operacija kojom se može trajno postići baš ta plava boja.
• Jedna od najčešćih ozljeda oka (očne jabučice) nastaje dok se trepavice mažu maskarom.
• Ommatophobia je strah od očiju. Da, neki ljudi panično se boje nečijeg oka.
• Druga fobija vezana za oči je – optophobia. To je strah od otvaranja očiju.
• Drevnim Majama su „oči u križ“ bile atraktivne te su stoga namjerno pokušavali učiniti svoju djecu “krivookima”.
• Dijagnoza šizofrenije se sa 98.3% točnošću može utvrditi jednostavnim pregledom očiju.
  Samo ljudi i psi čitaju znakove iz očiju osoba s kojima imaju interakciju.
• Nekoć su gusari koristili poveze preko oka iz genijalnog razloga – tako su, naime, jedno oko trenirali da se brzo prilagodi mračnim prostorima ispod palube, a drugo da se žurno prilagodi sjaju sunca na palubi.
• Ljudi koji su oslijepili tijekom života mogu vidjeti svoje snove.
• Naše oči koriste otprilike 65% snage mozga, više nego ijedan drugi dio tijela.
• Vaše se oko fokusira na cca 50 stvari u sekundi.
• Šarenica oka se proširi za 45% kada pogledamo osobu koju volimo.
• Ljudske i rožnice morskih pasa su toliko slične da su rožnice morskih pasa korištene kao zamjena u kirurgiji ljudskog oka.
• Jedan od 12 muškaraca ne može razlučiti boje (daltonizam).
  Ljudsko oko vidi samo tri boje: crvenu, žutu i plavu. Ostale su samo kombinacije te tri primarne boje.
• Otisak prsta ima 40 jedinstvenih karakteristika, a šarenica oka 256. Iz tog se razloga skeniranje šarenice oka sve češće koristi iz sigurnosnih razloga.
• 2% žena imaju rijetku genetsku mutaciju radi koje imaju dodatan čunjić u mrežnici oka. Ova im mutacija stoga dozvoljava da vide veći broj boja.
  Mozgu je potrebno samo 13 milisekundi kako bi vidio objekt.
• U vrlo primitivnoj formi, smatra se da su se oči razvile kod životinja prije 550 miliona godina.
• Trepćete češće dok pričate.
• Ljudsko oko ne treba odmor, neprestano je u potpunosti funkcionalno!
• Crvene oči na fotografijama uzrokovane su svjetlom od “blica”, koje se odbija od kapilara u našim očima!
• Da je ljudsko oko digitalna kamera, imalo bi 576 megapiksela.
• U prosjeku, trepnemo oko 4 miliona puta godišnje.
• Dvije očne jabučice daju nam percepciju dubine – uspoređujući dvije slike oči nam omogućuju da procijenimo koliko je neki objekt udaljen.
• Oči brzo zacijeljuju, dovoljno je oko 48 sati kako bi se oporavili od manje ogrebotine na rožnici.
• Najčešća boja očiju je smeđa.
• Iako možda u zadnjih nekoliko generacija nemate nikoga s plavim očima, taj nasljedni gen ipak se može pojaviti u kasnijim generacijama.
• Plavooki ljudi dijele zajedničkog predaka sa svim ostalim plavookim ljudima na svijetu.
• Prilikom pregleda očiju mogu se otkriti dijabetes i visoki krvni tlak.
• Dijabetes je jedan od najčešćih uzročnika sljepoće.
• Istraživanja su pokazala da prejako stisnuta kravata kod muškaraca može povećati rizik od glaukoma.
• U idealnim uvjetima, s idealnim osvijetljenjem, ljudsko oko može vidjeti plamen svijeće na udaljenosti od 22 kilometra.
• Heterokromija je naziv koji koristimo kada netko ima različitu boju očiju.
• Suprotno nekim mitovima, kontaktna leća se ne može izgubiti iza oka, zbog strukture očne jabučice.
• Iako nam nos i uši rastu tijekom cijeloga života, oči su uvijek iste veličine – od rođenja.
• Prilikom rođenja, nijedna beba ne vidi boje.
  Daltonisti su češće muškarci.
• Novorođenče ne proizvodi suze prilikom plakanja. Proizvodnja suza počinje tek negdje oko šestog tjedna života.
• Novorođenčad najbolje vidi objekte na udaljenosti od 20 do 40 cm.
• Što smo stariji, proizvodimo sve manje suza.
• Oko 80% naših sjećanja određeno je onim što vidimo.
• Jedine stanice koje žive od vašeg rođenja pa do smrti su one u očima.
• Trepavice imaju životni vijek od 5 mjeseci.
  Kada biste poredali sve trepavice koje su vam otpale tijekom života, linija bi bila dugačka 30 metara.
• Trepavice sprječavaju ulazak prljavštine u oči.
• Svi imamo bezopasna mikroskopska bića, koja žive u našim trepavicama.
• Obrve su tu kako bi spriječile kapanje znoja u oči.
• Razmak između naših obrva naziva se glabela.
  Naše oči se automatski zatvaraju kada uoče opasnost.
• Oko pola ljudskog mozga posvećeno je našem vidu i gledanju.
• Ljudi obično čitaju 25% sporije s ekrana nego s papira.
• Kada gledamo u računalo, sporije trepćemo, što će rezultirati umornim očima.
  Oko 94% preranih znakova starenja oko očiju uzrokovano je UV oštećenjima.
• Čitanje pri lošem oštećenju neće vam pokvariti vid, ali može dovesti do zamora očiju.
• Psi ne razlikuju crvenu i zelenu boju.
• Nojevo oko veće je od njegova mozga.
  Zamorci se rađaju s otvorenim očima.
• Sova može s 45 metara spaziti miša koji se kreće.
• Školjka, u prosjeku, ima oko 100 očiju oko ljuske, kako bi lakše uočila predatore.
• Sove ne mogu pomicati očnu jabučice, što je dovelo do toga da gotovo potpuno mogu okrenuti glavu.
• Očni mišići snažniji su 100 puta nego što bi trebali biti, kako bi vršili svoju zadaću.
• Oči su drugi najkompleksniji organ u tijelu, prvi je mozak.
• Oči mogu procesirati 36,000 informacija u jednom satu.
• Tijekom prosječnog života, oči će vidjeti 24 miliona drugačijih slika.
• Naše oči imaju slijepe točke, a naš mozak koristi informacije drugog oka, kako bi popunio te praznine.
• Pušenje oštećuje noćni vid.
• Oko 80% oštećenja vida na svijetu se može izliječiti.
• Naše oči sastavljene su od 2 miliona funkcionalnih dijelova.
• Očna jabučica teška je oko 28 grama.
  Transplatacija očiju zasad je nemoguća zbog osjetljivosti optičkog živca.
• Svima je jedno oko “jače” od drugoga.
• Kada radite na računalu, držite se 20-20-20 pravila: svakih 20 minuta, na 20 sekundi, gledajte u nešto udaljeno 20 feeta (6 metara).
• Kada vam oči suze, moguće je da vam daju do znanja da su suhe, pa proizvode više suza kako bi to kompenzirale.
• Riblje ulje, vitamin A i vitamin C mogu vam pomoći pri očuvanju vida.
  Albinizam utječe na proizvodnju melanina – može rezultirati osjetljivošću na svjetlost ili crvenim očima.
  Nos nam “procuri” kada plačemo, jer se suze slijevaju u nosne kanale.
• Fraza “It’s all fun and games until someone loses an eye” dolazi iz antičkog Rima, jer je jedino pravilo natjecanja u hrvanju bilo da nema “kopanja” očiju.
  
  Reference:
  1. I. Knezović, Oftalomogija za sestrinstva, Bjelovar, 2015.
  2. D. H. Hubel, Eye, Brain, and Vision, Scientific American Library, 1995.
  3. B. Bryson, The Body: A Guide for Occupants, Doubleda, First Edition, 2019.
  4. L. Gunther, The Physics of Music and Color, Springer, 2012.
  5. R. L. Gregory, Eye and Brain, Princeton University Pres, 5th edition (December 15, 1997).
  6. Stephen E. Palmer, Vision Science: Photons to Phenomenology, The MIT Press, 1st edition (May 7, 1999).
  7. E. B. Goldstein, Sensation and Perception-Wadsworth Publishing Company (2001).
  8. S. E. Palmer, Vision Science – Photons to Phenomenology, Bradford Books,The MIT Press (1999).
  9. Đurić B., Ćulum Ž.: Fizika, IV Dio – Optika, Naučna knjiga Beograd, 1978.
  10. https://www.dioptrija.hr/lifestyle/oci-nevjerojatne-cinjenice
  11. https://bs.wikipedia.org/wiki/%C4%8Culo_vida