Globalno zatopljenje, globalna pošast

Prije tristo miliona godina Zemlja je bila prekrivena golemim močvarama. Kad su paprati, preslice i crvotočine uginule, potonule su u mulj. Prolazili su milenijumi i njihovi su se ostaci u tlu polako pretvarali u tvrdu organsku krutinu koju zovemo ugljen. Na drugim mjestima i u druga vremena goleme količine jednostaničnih biljaka i životinja ugibale su i tonule na morsko dno gdje su ih prekrili talozi mulja. Tijekom eona njihovi su se ostaci u gotovo neprimjetnim koracima pretvorili u zakopane organske tekućine i plinove – naftu i zemni plin. (Nešto zemnog plina možda je iskonsko, dakle ne biološkog porijekla, već ugrađeno u Zemlju tijekom njenog stvaranja.) Nakon što su na planet stigli ljudi, povremeno su se susretali s tim čudnim tvarima kad bi one izašle na površinu. Izviranje nafte i plina te njihovo paljenje munjom smatra se izvorom “vječne vatre”, središnjeg mita obožavatelja vatre u drevnoj Perziji. Europski »stručnjaci« nisu vjerovali Marku Polu kad im je pričao nevjerojatnu priču o tome kako se u Kini vadi crna stijena koja dobro gori. Na kraju su i Europljani spoznali korisnost tih lako prenosivih, energijom bogatih tvari. One su bile mnogo bolje od drva. Njima se moglo grijati kuću, hraniti peć, pokrenuti parni stroj, stvoriti električnu energiju, pogoniti razne strojeve i izrađivati vozove, automobile, brodove i avione. A bilo je tu i važnih vojnih primjena.

I tako smo naučili kopati ugljen iz Zemlje i bušiti duboke jame u tlu kako bi nafta i plin stlačeni debelim naslagama stijena šiknule na površinu. Konačno, te su tvari počele upravljati poljoprivredom. Postale su pogonsko sredstvo naše svjetske tehnološke civilizacije. Nije pretjerano reći da na neki način one upravljaju svijetom. Kao i obično, za to valja platiti određenu cijenu.

Ugljen, naftu i plin zovemo fosilnim gorivima, jer se uglavnom sastoje od fosilnih ostataka pradavnih bića. Hemijska energija u njima zapravo je pohranjena sunčana energija koju su skupile drevne biljke. Naša civilizacija postoji zahvaljujući izgaranju ostataka sićušnih stvorenja koja su nastanjivala Zemlju stotine miliona godina prije nego su se na njoj pojavili prvi ljudi. Poput nekog strašnog kanibalskog kulta, živimo na račun mrtvih tijela naših predaka i dalekih rođaka.

Razmišljamo li o vremenima kad je jedino gorivo bilo drvo, postaje nam jasnije koliko su prednosti donijela fosilna goriva. Ona su također stvorila goleme industrije velike finansijske i političke snage – ne samo one koje su se izravno bavile naftom, plinom i ugljenom, već i one koje su posve (automobili, avioni) ili djelomično (hemikalije, umjetna gnojiva, poljoprivreda) ovisile o njima. Ta ovisnost znači da će države činiti sve kako bi osigurale njihove izvore.

Fosilna goriva bili su važni faktori u vođenju Prvog i Drugog svjetskog rata. Japanska agresija na početku Drugog svjetskog rata objašnjavala se i opravdavala osiguravanjem naftnih izvora. Kao što nas, na primjer, podsjeća i Zaljevski rat iz 1991., politička i vojna važnost fosilnih goriva još je uvijek vrlo velika.

Oko 30 posto nafte koju SAD uvoze stiže iz Perzijskog zaljeva. U nekim mjesecima uvozi se više od polovine nafte potrebne SAD-u. Nafta stvara više od polovine platnog deficita SAD-a. SAD za uvoz nafte troše više od milijardu dolara sedmično.

Japanski uvozni račun za naftu otprilike je jednako velik. Kina – sa sve većom potražnjom za automobilima — tu će razinu doseći početkom 21. stoljeća. Slični brojevi vrijede i za zapadnu Europu. Ekonomisti smišljaju scenarije u kojima povećanje cijene nafte potiče inflaciju, više kamatne stope, smanjuje zanimanje za nove industrije, zatvara radna mjesta i uzrokuje recesiju. To se možda i ne dogodi, ali je moguća posljedica naše ovisnosti o nafti. Nafta tjera države na vođenje politike kakvu bi inače smatrale neprincipijelnom ili budalastom.

Razmotrimo, na primjer, sljedeći komentar iz 1990. Poznatog kolumnista Jacka Andersona, u kojem on izražava općeprihvaćeno stajalište: “Bez obzira koliko to nepopularno zvučalo, SAD moraju nastaviti s ulogom policajca svijeta. Na posve sebičnoj razini, Amerikancima je potrebno ono što svijet ima – a glavna je stvar nafta.” Prema Bobu Doleu, vođi senatske manjine u to vrijeme, Zaljevski rat – koji je ugrozio 200.000 života mladih Amerikanaca i Amerikanki – bio je poduzet “samo zbog jednog razloga: N-A-F-T-E.”

Dok ovo pišem cijena sirove nafte na slobodnom tržištu iznosi gotovo 20 dolara po barelu, a potvrđene ili “dokazane” svjetske zalihe nafte iznose gotovo milijardu barela. Svota od 20 milijardi dolara četiri je puta veća od državnog duga SAD-a, najvećeg na svijetu. Crno zlato, zaista.

Svjetska proizvodnja nafte iznosi oko 20 milijardi barela godišnje, pa tako godišnje trošimo oko 2 posto dokazanih zaliha.

Možda ćete pomisliti kako će nam nafte uskoro nestati, možda u sljedećih 50 godina. Ali stalno pronalazimo nove zalihe. Prijašnja predvidenja kako ćemo naftu potrošiti do tog-i-tog datuma uvijek su se pokazala pogrešnim. Istina je, zalihe nafte, plina i ugljena na našem planetu su konačne. Bilo je, na kraju samo toliko tih drevnih organizama čija se tijela brinu za našu udobnost. Ali ne čini se vjerojatnim da ćemo uskoro potrošiti fosilna goriva. Jedina teškoća je u sve skupljem pronalaženju novih i neiskorištenih zaliha, osjetljivosti svjetske ekonomije na brze promjene cijena nafte, a poznato je i da države zbog nafte i zarate.

Tu je, također, i cijena koju mora platiti okoliš. Cijena koju plaćamo za fosilna goriva ne mjeri se samo novcem. Engleske “vražje tvornice” s početka industrijske revolucije zagađivale su zrak i uzrokovale epidemiju dišnih bolesti. Londonske magle, toliko nam poznate iz dramatizacija Holmesa i Watsona, Jekylla i Hydea, te Jacka Rasparača i njegovih žrtvi, bile su posljedica zagađivanja industrije i kućanstava — uglavnom izgaranjem ugljena. Danas zagađenju doprinose još i automobili, a naše gradove muči smog – loš po zdravlje, sreću i produktivnost baš onih koji i zagađuju okoliš. Također su nam poznate kisele kiše i ekološka previranja uzrokovana izlijevanjem nafte iz tankera. Međutim, prevladavajuće je mišljenje kako su ove posljedice po zdravlje i okoliš više nego uravnotežene boljitkom koji sa sobom nose fosilna goriva.

S druge, pak, strane, vlade i narodi Zemlje postupno postaju svjesni još jedne opasne posljedice sagorijevanja fosilnih goriva: kad izgori komad ugljena ili litra nafte ili kubični metar zemnog plina, ugljik u njima veže se s kisikom iz zraka. Ta hemijska reakcija oslobađa energiju pohranjenu prije, možda, 200 miliona godina. Ali prilikom vezanja atoma ugljika, C, s molekulom kisika, O₂, stvara se molekula ugljičnog dioksida, CO₂. A CO2 je staklenički plin.

Čime je određena prosječna temperatura Zemlje, odnosno planetna klima? Količina topline što dolazi iz središta planeta zanemariva je u poređenju s količinom topline koja na njegovu površinu stiže sa Sunca. I zaista, kad bi sunčeva toplina prestala stizati, temperatura na Zemlji toliko bi pala da bi se zrak zamrznuo, a planet bi dobio omotač dušikovog i kisikovog snijega debeo 10 metara. Pa dobro, znamo koliko topline stiže sa Sunca i grije nas. Ne možemo li iz toga izračunati kolika bi trebala biti prosječna temperatura Zemljine površine? Taj je proračun jednostavan — uči se na predavanjima iz osnova astronomije i meteorologije i još je jedan primjer moći i ljepote kvantifikacije. Količina sunčeve svjetlosti koju upija Zemlja mora u prosjeku biti jednaka količini energije zračene sa Zemlje u svemir, a kad letimo noću iznad nje ne vidimo da bi površina svijetlila (osim. u gradovima). Ali to je stoga što gledamo u običnoj, vidljivoj svjetlosti, vrsti zračenja na koje su naše oči osjetljive. Kad bismo gledali s one stranu crvene svjetlosti, u dio spektra koji zovemo toplinskim infracrvenim — s valnim dužinama otprilike 20 puta većim od žute svjetlosti, na primjer – vidjeli bismo kako Zemlja svijetli vlastitom, tajanstvenom hladnom infracrvenom svjetlosti, i to više u Sahari nego na Antarktici, više danju nego noću. To nije sunčeva svjetlost zrcaljena sa Zemlje, već vlastita toplina planeta. Što više energije stiže sa Sunca, to više je Zemlja isijava u svemir. Sto je Zemlja toplija, to jače svijetli u mraku.

Ono što dolazi i grije Zemlju ovisi o tome koliko je sjajno Sunce te kolika je refleksivnost planeta. (Šta god se ne izrači nazad u svemir dospijeva u tlo, oblake i zrak. Kad bi Zemlja bila savršeno sjajno ogledalo, upadna sunčeva svjetlost uopće je ne bi grijala.) Zrcaljena sunčeva svjetlost, naravno, uglavnom je u vidljivom dijelu spektra. I tako se ulaz (ovisan o tome koliko sunčeve svjetlosti Zemlja upije) izjednači s izlazom (ovisnim o temperaturi Zemlje), dvije se strane jednačine uravnoteže, a rezultat je predviđena temperatura Zemlje. Baš tako! Ne može biti lakše! Izračunate to, i što je rezultat?

Naš proračun kaže da bi prosječna temperatura Zemlje trebala biti oko 20°C ispod ledišta vode. Oceani bi morali biti goleme sante leda, a i sve bi drugo moralo biti posve zamrznuto. Zemlja bi morala biti neprikladna za život većine poznatih oblika života. Sto je krivo u jednačini? Gdje smo pogriješili? U proračunu zapravo nismo pogriješili. Samo smo nešto izostavili: učinak staklenika. U našem proračunu pretpostavili smo da Zemlja nema atmosferu. Premda je zrak proziran na običnim vidljivim valnim dužinama (osim u gradovima poput Denvera ili Los Angelesa), u toplinskom infracrvenom dijelu spektra, onome dijelu u kojem planet voli zračiti u svemir, mnogo je neprozirniji. A to je bitna razlika. Neki plinovi u zraku oko nas – ugljični dioksid, vodena para, neki dušikovi oksidi, metan, hlorofluorougljici —jako upijaju energiju u toplinskom infracrvenom dijelu spektra, čak i uprkos činjenici što su u vidljivom dijelu spektra posve prozirni. Ako iznad planeta stavite sloj takvih tvari, sunčeva svjetlost će moći stizati do površine. Ali kad površina pokuša vratiti energiju nazad u svemir, put joj priječi taj pokrov plinova što upijaju infracrveno zračenje. On je proziran u vidljivom dijelu spektra, poluproziran u infracrvenom. Posljedica takvog stanja stvari jest nužnost da se Zemlja malo zagrije prije nego se može postići ravnoteža između upadne sunčeve svjetlosti i zračene infracrvene svjetlosti.

Izračunate li koliko su neprozirni ti plinovi u infracrvenom dijelu spektra, koliko topline planeta završi u njima, dobit ćete pravi odgovor. Ustanovit ćete da prosječna temperatura Zemlje – uprosječena preko godišnjih doba, geografske širine i doba dana — mora biti oko 13°C iznad nule. To je razlog zbog kojeg mora nisu zamrznuta i zašto je klima tako pogodna za ljudsku vrstu i civilizaciju.

Naši životi ovise o krhkoj ravnoteži nevidljivih plinova koji čine vrlo mali postotak zemaljske atmosfere. Malo učinka staklenika dobrodošla je činjenica. Ali dodamo li u atmosferu još stakleničkih plinova — kao što to činimo od početaka industrijske revolucije – u atmosferi će ostajati zarobljeno sve više infracrvenog zračenja. Toplinski pokrov sve je deblji. Zemlja postaje sve toplija.

Za javnost i političare sve to možda izgleda previše apstraktno – nevidljivi plinovi, infracrveni pokrov, proračuni fizičara. Moraju li se donijeti teške odluke o trošenju novca, ne trebamo li nešto više dokaza da učinak staklenika doista postoji te ako ga je previše da to postaje opasno?

Priroda nam je ljubazno ponudila, i to u obliku najbližeg planeta, upozoravajući podsjetnik. Planet Venera malo je bliže Suncu od Zemlje, ali je njezin neprekinuti oblačni pokrov toliko sjajan da planet zapravo prima manje sunčeve svjetlosti od Zemlje. Zanemarimo li učinak staklenika, njegova bi površina morala biti hladnija od Zemljine. Veličina i masa Venere vrlo su slične Zemljinima, pa bismo iz svega toga mogli naivno zaključiti kako na njemu postoji ugodna klima, možda pogodna i za razvoj turizma. Međutim, pošaljete li svemirsku letjelicu kroz oblake – usput rečeno, načinjene od sumporne kiseline – kao što je to učinio Sovjetski Savez svojim istraživačkim sondama serije Venera, otkrit ćete neobično gustu atmosferu sastavljenu uglavnom od ugljičnog dioksida, s pritiskom koji pri površini planeta doseže 90 puta veću vrijednost od one na Zemlji! Pokušate li termometrom izmjeriti temperaturu na površini planeta, kao što je to učinila letjelica Venera, vidjet ćete da ona iznosi oko 470°C — dovoljno da se rastali kalaj ili olovo. Površinska temperatura, viša od najviše temperature u kuhinjskoj pećnici, posljedica je učinka staklenika, uglavnom uzrokovanog gustom atmosferom ugljičnog dioksida. (U njoj još ima malo vodene pare i drugih plinova koji upijaju infracrveno zračenje.) Venera je praktičan dokaz kako obilje stakleničkih plinova može imati neprijatne posljedice. Ona je dobro mjesto za usmjeravanje ideološki poticanih domaćina razgovora na radiju koji tvrde kako je učinak staklenika zapravo “obmana”.

Kako je na Zemlji sve više ljudi i kako se neprekidno povećavaju naše tehnološke moći, u atmosferu izbacujemo sve više plinova koji upijaju infracrveno zračenje. Postoje prirodni mehanizmi za njihovo uklanjanje iz zraka, ali naša je proizvodnja toliko velika da nadjačava njihove mogućnosti. Zbog sagorijevanja fosilnih goriva i uništavanja šuma (stabla uklanjaju CO₂ i pretvaraju ga u drvo), odgovorni smo za izbacivanje oko 7 milijardi tona ugljičnog dioksida u zrak godišnje.

Na grafikonu na slici ispod prikazano je povećavanje količine ugljičnog dioksida u atmosferi. Podaci su sakupljeni na atmosferskom opservatoriju Mauna Loa na Havajima. Na Havajima nema mnogo industrije i tu se ne pale velike površine (čime se u zrak izbacuje još CO₂). Povećanje opažene količine ugljičnog dioksida iznad Havaja posljedica je zbivanja na cijelom planetu. Ugljični dioksid se naprosto raznosi planetskim atmosferskim strujanjima – pa tako i iznad Havaja. Iz grafikona se vidi da svake godine količina ugljičnog dioksida pada i raste. To je posljedica postojanja listopadnog drveća, koje ljeti, kad je puno lišća, iz atmosfere uzima CO₂, dok zimi, kad je bez lišća, to ne čini. Ali na te godišnje promjene posve je nedvojbeno pribrojen i dugoročni uzlazni trend. Količina ugljičnog dioksida u zraku dosegla je 350 dijelova na milion – što je više nego bilo kad u historiji ljudske vrste na Zemlji. Zbog rasta CFC-industrije širom svijeta povećanje količine hlorofluorougljika bilo je najbrže — oko pet posto godišnje – ali to se sad smanjuje. Drugih stakleničkih plinova, metana na primjer, također je sve više zbog uznapredovale poljoprivrede i industrije.

Dakle, znamo li koliko se stakleničkih plinova skuplja u atmosferi i tvrdimo li da razumijeno kakva je posljedična infracrvena neprozirnost atmosfere, ne bismo li morali znati izračunati povećanje temperature posljednjih desetljeća uzrokovano sve većom količinom CO₂ i drugih plinova? Da, znamo. Ali moramo biti vrlo pažljivi. Moramo uzeti u obzir da Sunce prolazi kroz 11-godišnji ciklus te da se tokom tog ciklusa količina njegove zračene energije donekle mijenja. Moramo zatim uzeti u obzir i povremene erupcije vulkana kojima se u stratosferu izbacuju sićušne kapljice sumporne kiseline, čime se povećava refleksivnost zemaljskog zračnog omotača pa na Zemlju stiže manje sunčeve energije i ona se malo ohladi. Velika vulkanska erupcija, procjenjuje se, snizit će temperaturu Zemlje za gotovo jedan stepen Celzija tokom nekoliko godina. Moramo uzeti u obzir da se u nižim slojevima atmosfere nalazi mnoštvo sitnih čestica iz tvorničkih dimnjaka koje sadržavaju sumpor i —koliko god bile štetne za život na površini planeta – također ga hlade. Moramo, također, uzeti u obzir čestice mineralne prašine nošene vjetrom koje imaju sličan utjecaj. Kad se sve to, i još mnogo drugog, uzme u obzir, učinite li ono što danas mogu učiniti najbolji klimatolozi, doći ćete do ovog zaključka: tokom 20. stoljeća temperatura Zemlje se zbog sagorijevanja fosilnih goriva trebala povećati za nekoliko desetina stepeni Celzija.

Naravno, taj biste rezultat htjeli usporediti s činjenicama. Da li se temperatura Zemlje tokom 20. stoljeća uopće povećala, a posebno da li se povećala baš za taj iznos? Ponovno morate biti vrlo pažljivi. Morate se koristiti mjerenjima temperature obavljenima daleko od gradova, jer su gradovi, zbog svoje industrije te razmjernog nedostatka vegetacije, zapravo topliji od okolnog područja. Potom valja ispravno uprosječiti mjerenja s različitih geografskih širina, nadmorskih visina, godišnjih doba i doba dana. Moraju se uzeti u obzir razlike između podataka dobivenih na kopnu i onih pristiglih s mora. Ali kad učinite sve to, rezultati se čine u skladu s teoretskim predviđanjima.

Temperatura Zemlje se tokom 20. stoljeća malo povećala, i to za manje od jednog stepena Celzija. U krivuljama ima znatnih odstupanja i to je smetnja u planetnom klimatskom signalu.

Deset najtoplijih godina od 1860. do danas zbile su se tokom 1980-ih i početkom 1990-ih – usprkos hlađenju Zemlje uzrokovanom eksplozijom filipinskog vulkana Pinatubo 1991. Ta je erupcija u zemaljsku atmosferu izbacila 20 do 30 megatona sumpornog dioksida i aerosola. Te su tvari za tri mjeseca obišle Zemlju, a nakon samo dva mjeseca prekrile su oko dvije petine površine Zemlje. To je bila druga po veličini erupcija u ovom stoljeću (najjača je bila ona vulkana Katmai na Aljaski 1912.).

Ako su proračuni točni i u bliskoj budućnosti ne bude većih vulkanskih erupcija, do kraja 1990-ih morao bi se nastaviti porast temperature Zemlje. To se zapravo i dogodilo, jer je 1995. bila najtoplija zabilježena godina u meteorološkoj historiji.

Drugi način provjere jesu li klimatolozi u pravu jest upitati ih da naprave restrospektivna predviđanja. Zemlja je tokom svoje historije prolazila kroz ledena doba. Ima načina mjerenja promjene temperature u prošlosti. Mogu li predvidjeti, točnije, vidjeti unatrag klimatske promjene u prošlosti?  Važna otkrića o klimatskoj povijesti Zemlje pronađena su proučavanjem uzoraka leda s grenlandskih i antarktičkih ledenih pokrova. Tehnike uzimanja takvih uzoraka preuzete su izravno iz naftne industrije – na taj su način odgovorni za crpljenje fosilnih goriva iz Zemlje načinili važan doprinos razjašnjavanju opasnosti takvog djelovanja. Podrobna fizikalna i hemijska analiza uzoraka leda otkriva da se temperatura Zemlje i količina CO₂ u atmosferi mijenjaju zajedno – što je više CO₂, Zemlja je toplija. Isti računarski modeli korišteni za proučavanje planetnih temperaturnih kretanja u nekoliko posljednjih desetljeća iz promjena u količini stakleničkih plinova tokom prošlosti ispravno predviđaju odgovarajuće klimatske promjene. (Naravno, nitko ne tvrdi da su tada postojale civilizacije koje su koristile neučinkovite automobile i u atmosferu ispuštale goleme količine stakleničkih plinova. Određene promjene u količini CO₂ zbivaju se prirodnim procesima.)

U proteklih nekoliko stotina hiljada godina Zemlja je prošla kroz nekoliko ledenih doba. Da je prije 20 hiljada godina postojao, Chicago bi se nalazio pod ledenim pokrovom debljine kilometra i po. Danas se nalazimo u razdoblju između dva ledena doba, u tzv. međuledenom razdoblju. Tipična temperaturna razlika za cijeli svijet u ledenom dobu i u međuledenom razdoblju iznosi samo 3 – 6°C. To bi odmah moralo pokrenuti zvona za uzbunu: temperaturna promjena od samo nekoliko stepeni može biti vrlo ozbiljna.

S takvim iskustvom, kalibracijom svojih sposobnosti, klimatolozi sad mogu pokušati predvidjeti kakva će biti zemaljska klima nastavimo li sagorijevanjem fosilnih goriva, nastavimo li u atmosferu takvom luđačkom brzinom izbacivati stakleničke plinove. Različite skupine naučnika – savremene inačice Delfijskog proročišta – iskoristile su računarske simulacije za proračunavanje očekivanog povišenja temperature ako se, recimo, količina ugljičnog dioksida u atmosferi udvostruči, što će se i dogoditi (nastavimo li sadašnjom brzinom sagorijevanja fosilnih goriva) do kraja 21. stoljeća. Glavna proročišta su Geofizički laboratorij za dinamiku fluida Državne uprave za oceane i atmosferu u Princetonu, NASA-in Goddardov institut za svemirska istraživanja u New Yorku, Državni centar za atmosferska istraživanja u Boulderu (Colorado), Državni laboratorij Lawrence Livermore Ministarstva energije u Kaliforniji, Oregonsko državno sveučilište, Hadleyjev centar za predviđanje i istraživanje klime u Ujedinjenom Kraljevstvu, te Max Planckov institut za meteorologiju u Hamburgu. Svi oni predviđaju da će prosječno povećanje temperature biti između 1 i 4°C.

To je brže od bilo koje klimatske promjene zabilježene od početaka ljudske civilizacije. Bude li promjena bliža donjoj vrijednosti, razvijene industrijske zemlje mogle bi se u najmanju ruku nositi s izmijenjenim klimatskim uvjetima. Ako će promjena biti bliža gornjoj vrijednosti, klimatski zemljovid planeta drastično će se izmijeniti, a posljedice takvog stanja mogle bi biti jednako katastrofalne i za bogate i za siromašne zemlje. Na većem dijelu planeta šume i živi svijet ograničen je u izoliranim, nepovezanim područjima. Kad se klima promijeni, oni se ne neće moći preseliti. Izumiranje vrsta jako će se ubrzati. Jedan od glavnih prioriteta biće preseljavanje ljudi i usjeva.

Nijedna od spomenutih skupina naučnika ne spominje da će udvostručivanje količine ugljičnog dioksida u atmosferi ohladiti Zemlju. Nijedna ne tvrdi da će je zagrijati za desetke ili stotine stepeni. Imamo priliku koju nisu imali mnogi stari Grci – možemo se obratiti drugim proročištima i usporediti predviđanja. Kad tako učinimo, pronalazimo da ona više ili manje tvrde iste stvari. Odgovori su, zapravo, u skladu s najstarijim proročištima koja su se bavila ovim pitanjem – uključujući i dobitnika Nobelove nagrade, švedskog hemičara Svante Arrheniusa koji je početkom 20. stoljeća izrekao slično predviđanje, premda nije znao mnogo toga što mi danas znamo o infracrvenoj apsorpciji ugljičnog dioksida i svojstvima zemaljske atmosfere. Fizika koju su koristile sve spomenute skupine ispravno predviđa trenutnu temperaturu Zemlje, kao i učinak staklenika na drugim planetima poput Venere. Naravno, možda negdje i postoji neka pogreška koju su svi previdjeli, ali u najmanju ruku ta usklađena predviđanja valja ozbiljno razmotriti.

Ima i drugih uznemirujućih znakova. Norveški istraživači još od 1978. bilježe smanjivanje arktičkog ledenog pokrova. U istom razdoblju opažene su goleme pukotine u antarktičkom ledenom pokrovu Wordie. Januara 1995. se u more s Larsenovog ledenog praga otkinula ledena santa površine 4200 četvornih kilometara. Na cijeloj površini Zemlje bilježi se povlačenje ledenjaka. Na mnogim dijelovima planeta sve su učestalije ekstremne vremenske prilike. Morska razina nastavlja se podizati. Nijedno od ovih zbivanja samo za sebe nije dovoljan dokaz da je za sve to zaslužna naša civilizacija, a ne prirodne pojave. Ali, uzevši ih zajedno, vrlo su zabrinjavajuća.

Sve je veći broj klimatologa koji u posljednje vrijeme zaključuju kako se u svim spomenutim činjenicama prepoznaje “potpis” ljudima uzrokovanog zatopljenja planeta. Predstavnici 25 000 naučnika na Međunarodnoj diskusiji o promjeni klime su nakon iscrpnog proučavanja dovršenog 1995. Zaključili kako “većina dokaza govori u prilog jasnog ljudskog utjecaja na klimu.” Premda to još uvijek nije “izvan svake razumne sumnje“, kaže Michael MacCracken, upravitelj američkog Programa za istraživanje planetnih promjena, dokazi “postaju vrlo uvjerljivi.” Opaženo zatopljenje “vjerojatno nije uzrokovano prirodnim promjenama,” tvrdi Thomas Karl is Državnog centra za klimatske podatke SAD-a. “Sa 90 do 95-postotnom sigurnošću možemo tvrditi da nismo zavedeni.”

Na donjem grafikonu vremenska je ljestvica vrlo velika. S lijeve strane doba je prije 150.000 godina. Ljudi imaju kamene sjekire i vrlo su zadovoljni sami sobom zbog kroćenja vatre. Svjetska temperatura mijenja se od hladnih ledenih doba do međuledenih razdoblja. Ukupni raspon promjena, od najhladnijih do najtoplijih, iznosi oko 5°C. I tako krivulja vijuga prema našem vremenu. Nakon posljednjeg ledenog doba imamo lukove i strijele, pripitomljene životinje, začetke poljoprivrede, sjedilački način života, metalno oružje, gradove, policijske snage, poreze, eksponencijalni rast ljudi, industrijsku revoluciju te nuklearno oružje (sve je to izumljeno na posve desnom dijelu neprekinute krivulje). Tada dolazimo do sadašnjosti, do kraja neprekinute crte. Isprekidana crta prikazuje neka predviđanja o tome što nas čeka zbog stakleničkog zagrijavanja.

Grafikon nedvosmisleno pokazuje da je današnja temperatura (ili ona koja će uskoro biti nastavi li se današnje kretanje) ne samo najviša u posljednjih 100 godina, već i najviša u posljednjih 150.000 godina. To je još jedna mjera veličine planetnih promjena koje uzrokuje čovjek, posve nezabilježenih u prirodnim zbivanjima.

Sveopće zatopljenje ne znači automatski i loše vrijeme. Ali ono u svakom slučaju povećava opasnost od lošeg vremena. Za pojavu lošeg vremena nije potrebno zatopljenje, ali sve računarske simulacije pokazuju da će ono biti popraćeno znatnim povećanjem učestalosti lošeg vremena —jakim sušama na kopnu, jakim olujnim sistemima i poplavama blizu obala, i mnogo toplijim i mnogo hladnijim mjesnim vremenskim prilikama, čemu su uzrok razmjerno mala povećanja prosječne temperature planeta. Upravo zato neobična januarska hladnoća u, recimo, Detroitu ne opovrgava pojavu općeg zatopljenja kako to vole tumačiti neki novinari.

A loše vremenske prilike mogu biti vrlo skupe. Da navedemo samo jedan primjer: nakon samo jednog razarajućeg uragana (Andrew) 1992. američka osiguravajuća društva zabilježila su čisti gubitak od oko 50 milijardi dolara, a to je bio tek maleni postotak gubitaka te godine. Prirodne nepogode samo u SAD-u imaju godišnju cijenu veću od 100 milijardi dolara. Ukupna svota za cijeli planet mnogo je veća.

Osim toga, promjene u vremenskim prilikama utječu na životinje i mikrobe prenositelje bolesti. Nedavne epidemije kolere, malarije, žute groznice, denge i hantavirusnog plućnog sindroma smatraju se povezanima s promjenama vremenskih prilika. Jedna nedavna medicinska procjena govori kako će povećanje površine tropskih i suptropskih područja Zemlje, s odgovarajućim povećanjem populacije malaričnih komaraca, do kraja sljedećeg stoljeća uzrokovati 50 do 80 miliona dodatnih slučajeva malarije godišnje. Osim ako se nešto ne učini.

Naučnoi izvještaj Ujedinjenih naroda za 1996. kaže: “Ako se loše djelovanje po zdravlje ljudi može pripisati klimatskim promjenama, tada nam na raspolaganju nije uobičajena mogućnost traženja nedvojbenog empirijskog dokaza prije djelovanja. Čekanje bi u najboljem slučaju bilo nerazborito, a u najgorem posve besmisleno.”

Klima predviđena za sljedeće stoljeće ovisi o tome hoćemo li stakleničke plinove u atmosferu ispuštati sadašnjom brzinom, još brže ili možda sporije. Što će u atmosferi biti više stakleničkih plinova, to će biti toplije. Čak i uz pretpostavku umjerenog povećanja, izgleda da će se temperatura znatno povećati.

Ali tu govorimo o svjetskom prosjeku — neka će područja biti mnogo hladnija, a druga mnogo toplija. Na sve većem dijelu svijeta zavladat će suša. U mnogim simulacijskim modelima velike žitnice planeta na jugu i jugoistoku Azije, u Latinskoj Americi i podsaharskoj Africi postat će vruće i suhe. Neki izvoznici poljoprivrednih proizvoda u srednjim i visokim zemljopisnim širinama (SAD, Kanada i Australija, na primjer) isprva mogu proći dobro, uz veliko povećanje proizvodnje.

Najlošije će proći siromašni. U 21. stoljeću, u ovom kao i mnogim drugim pogledima, svjetske razlike između bogatih i siromašnih dramatično će se povećati. Milioni onih čija djeca gladuju, i koji nemaju što izgubiti, stvaran su i ozbiljan problem za bogate – kao što nas to uči prošlost revolucija. Opasnost od sušom uzrokovane svjetske poljoprivredne krize pojavit će se negdje oko 2050. Neki znanstvenici smatraju da masivna propast žetve uzrokovana stakleničkim zagrijavanjem do 2050. nije vjerojatna – možda samo 10 posto. Ali, naravno, što duže čekamo, to će njezina vjerojatnost rasti. Kroz neko će vrijeme određena područja – Kanada, Sibir – doživjeti procvat (ako je tlo pogodno za zemljoradnju), čak i ako na nižim geografskim širinama klima bude lošija. No čekamo li dovoljno dugo, vrijeme će se posvuda pokvariti.

Zatopljivanjem se podiže nivo mora. Do kraja sljedećeg stoljeća mora će biti viši za nekoliko desetaka centimetara, a možda čak i za puni metar. To je djelimično posljedica širenja morske vode zagrijavanjem, a djelimično topljenjem ledenjačkog i polarnog leda. Vremenom će morska razina narasti još više. Nitko ne zna kad će se to dogoditi, ali će na kraju s lica Zemlje nestati mnogi nastanjeni otoci u Polineziji, Melaneziji i Indijskom oceanu. Posve je razumljivo što je utemeljen Savez malih otočnih država koji se borbeno suprotstavlja daljem povećanju ispuštanja stakleničkih plinova. Teške posljedice imat će Venecija, Bangkok, Aleksandrija, New Orleans, Miami, New York te, općenito, vrlo napučena područja uz rijeke Mississippi, Yangtze, Hoangho, Rajnu, Rhonu, Po, Nil, Ind, Ganges, Niger i Mekong. Podizanje morske razine samo će u Bangladešu raseliti desetke miliona ljudi.

Rastom broja stanovnika, sve lošijim ekološkim uvjetima te sve manjim mogućnostima djelovanja društvenih sistema pojavit će se nova teškoća — ekološke izbjeglice. Gdje će oni otići? Slične se teškoće mogu predvidjeti i u Kini. Nastavimo li u dosadašnjem stilu, Zemlja će se iz godine u godinu sve više zagrijavati. Suše i poplave bit će sve učestalije i javljat će se posvuda. Još više gradova, pokrajina i cijelih država nestat će ispod valova — osim ako se ne poduzmu herojske tehničke protumjere. Na duži rok valja očekivati još strašnije posljedice, uključujući raspad zapadnoantarktičkog ledenog pokrova, njegov pad u more i veliko podizanje razine mora koje će potopiti gotovo sve obalne gradove na planeti.

Simulacije planetnog zatopljenja pokazuju kako se različiti učinci – npr. na temperaturu, sušu, vremenske prilike i podizanje morske razine — pojavljuju u različitim trenucima, udaljenim od jednog desetljeća do jednog ili dva stoljeća. Te su posljedice toliko neugodne i skupe za ispravljanje da se posve prirodno nametnulo pitanje o ispravnosti cijele priče. Ponekad je razlog za njega uobičajen naučni skepticizam o svim novim zamislima, a nekad mu poticaj daju zarade u ugroženim industrijama.

Jedan od ključnih faktora u tome je povratna sprega. U planetnom klimatskom sistemu moguće su i pozitivna i negativna povratna sprega. Opasna je pozitivna vrsta. Evo primjera pozitivne povratne sprege: zbog stakleničkog efekta temperatura se malo povisi, a to uzrokuje topljenje dijela polarnog leda. Polarni led je, međutim, sjajan u usporedbi s morskom površinom. Posljedica tog topljenja leda je, dakle, nešto tamnija površina Zemlje. Kako je planet sad tamniji, upija nešto više sunčeve svjetlosti, malo više se zagrijava, topi se više leda i proces se nastavlja — možda bez mogućnosti njegovog zaustavljanja. To je pozitivna povratna sprega. Drugi primjer pozitivne povratne sprege: nešto više CO₂ u zraku malo više zagrijava površinu Zemlje, uključujući i njene oceane. Iz toplijih oceana u atmosferu isparava nešto više vodene pare. Vodena para je, također, staklenički plin pa zadržava više topline i temperatura se povećava.

Međutim, postoje i primjeri negativne povratne sprege. Oni su homeostatski. Evo primjera: zagrijmo malo Zemlju ispuštajući, recimo, nešto više ugljičnog dioksida u atmosferu. Kao i prije, time u atmosferu dospijeva i više vodene pare, ali to uzrokuje stvaranje više oblaka. Oblaci su sjajni i u svemir zrcale više sunčeve svjetlosti, pa tako manja količina može zagrijavati planet. Povećanje temperature zapravo djeluje na konačno smanjenje temperature. Tu je još jedna mogućnost: u atmosferu ispustimo nešto više ugljičnog dioksida. Biljke, općenito, vole taj plin pa brže rastu i pritom troše sve više ugljičnog dioksida iz zraka – čime se, pak, smanjuje utjecaj stakleničkog efekta. Negativne povratne sprege djeluju poput sveprisutnih klimatskih termostata. Kad bi oni, na sreću, bili dovoljno jaki, možda bi se stakleničko zagrijavanje njima i zaustavilo, a mi bismo mogli odglumiti Kasandrine slušatelje bez dijeljenja njihove sudbine.

Pravo pitanje, prema tome, glasi: Uravnotežimo li sve pozitivne i sve negativne povratne sprege, kamo nas to vodi? Odgovor je: Niko nije posve siguran. Pravi odgovor daju retrospektivni pokušaji proračunavanja zatopljenja i zahlađenja planeta tijekom ledenih doba uzrokovanih povećanjem i smanjenjem količine stakleničkih plinova u atmosferi. Izrazimo li se drukčije, kalibriramo li računarske modele tako što ćemo ih natjerati da se usklade s podacima iz prošlosti planeta automatski ćemo u njih uključiti sve mehanizme povratne sprege, poznate i nepoznate, prirodnog klimatskog stroja.

Ali možda se guranjem Zemlje u klimatske režime nepoznate u posljednjih 200.000 godina pojave posve neočekivani mehanizmi povratne sprege. Na primjer, u močvarama je zarobljeno mnogo metana (koji ponekad stvara čudesno lijepu titravu svjetlost ponekad zvanu »divljim ognjem«). Zagrijavanjem Zemlje on se može početi ubrzano oslobađati. Dodatni metan u atmosferi dodatno zagrijava planet, i tako dalje, pa opet imamo primjer pozitivne povratne sprege.

Wallace Broecker sa Sveučilišta Columbia spominje vrlo brzo zagrijavanje koje se zbilo prije oko 12.000 godina, upravo prije izuma poljoprivrede. Zagrijavanje je bilo toliko brzo, vjeruje, da ukazuje na neku nestabilnost u povezanom sistemu oceana i atmosfere. Drugim riječima, poguramo li Zemljinu klimu previše snažno u ovom ili onom smjeru, prelazi se prag, nešto načini »bum«, i cijeli se sistem brzo premjesti u sljedeće stabilno stanje. On smatra da se sad nalazimo na rubu takve neravnoteže.

To razmišljanje samo pogoršava stvari i to, možda, u vrlo velikoj mjeri. U svakom slučaju, prilično je jasno da sto je brža promjena klime to je teže homeostatskim sistemima hvatanje koraka i stabiliziranje stanja. Pitam se nije li vjerojatnije da smo previdjeli neke neugodne povratne sprege umjesto onih što rade u našu korist. Nismo dovoljno mudri da sve predvidimo. To je posve jasno. Mislim da nas neće spasiti ono čega se sad ne možemo dosjetiti. A možda i hoće. Ali biste li se kladili životom na takav ishod događaja?

Aktualnost i važnost ekoloških pitanja prepoznaje se i po skupovima profesionalnih naučnih zajednica. Na primjer, Američki geofizički savez najveća je naučna udruga na svijetu. Na jednom od nedavnih godišnjih sastanaka (1993. god) raspravljalo se o epizodama zagrijavanja u prošlosti Zemlje, uglavnom kako bi se shvatile moguće posljedice planetnog zatopljenja. Već prvi rad upozorava da “kako će budući trendovi zatopljenja biti vrlo brzi, nema pravih usporedbi za stakleničko zagrijavanje u 21. stoljeću.” Četiri poludnevne sesije bile su posvećene smanjivanju količine ozona u atmosferi, a tri na povratnu spregu između oblaka i klime. Tri dodatne sesije bavile su se općenitijim istraživanjima klime u prošlosti. J. D. Mahlman iz Državne uprave za oceane i atmosferu svoje je predavanje započeo primijetivši, “Otkriće neobično velikih gubitaka ozona u antarktičkom području tijekom 1980-ih bilo je posve nepredviđeno.” Rad s Byrdovog centra za polarna istraživanja pri Državnom sveučilištu Ohia nudi usporedbu podataka iz uzoraka leda u zapadnoj Kini i s ledenjaka Perua nastalih tijekom posljednjih 500 godina sa sadašnjim zatopljenjem Zemlje.

Uzimajući u obzir savjesnost znanstvenika, vrlo je značajna činjenica da se nije pojavio niti jedan rad u kojem bi se tvrdilo kako su smanjivanje ozonskog omotača ili sveopće zatopljenje zamke i zablude ili da je ozonska rupa nad Antarktikom uvijek postojala ili da će planetno zatopljenje uz podvostručavanje količine ugljičnog dioksida u atmosferi biti znatno manje od predviđenih 1 do 4°C.

Nagrada za otkriće nepostojanja smanjivanja ozonskog omotača ili sveopćeg zatopljenja vrlo je velika. Mnogo je snažnih i bogatih industrija i pojedinaca koje bi imale velike koristi od takve istine. Ali, kako to pokazuju programi naučnih skupova, ta je nada već vjerojatno izgubljena. Naša tehnička civilizacija sad predstavlja stvarnu opasnost samoj sebi. Širom svijeta fosilna goriva istovremeno uništavaju zdravlje, šume, jezera, obale, oceane i svjetsku klimu. Nitko to sigurno ne radi da bi učinio štetu. Upravitelji industrije fosilnih goriva samo su htjeli zaraditi za sebe i svoje dioničare, svima su htjeli dati proizvod koji se traži, podržati vojnu i ekonomsku  moć onih država u kojima su se zadesili. Činjenica da je sve to bilo nenamjerno, da su namjere bile dobre, da je većina nas u razvijenim zemljama imala koristi od naše civilizacije fosilnih goriva, da su mnoge države i mnoge generacije doprinijele problemu, govori kako nije vrijeme za upiranje prstom.

Nijedna država, nijedna generacija, nijedna industrija nije nam skuhala ovu kašu pa nas nijedna država, generacija ili industrija iz nje i neće izvući. Želimo li spriječiti najopasnije posljedice ove klimatske opasnosti, morat ćemo, jednostavno rečeno, sarađivati, i to kroz dugo vrijeme. Glavna zapreka tome je, naravno, inercija, otpor promjenama — golemi, svjetski, isprepleteni industrijski, ekonomski i politički ustroj posvećen fosilnim gorivima, a baš su ona u pitanju. U SAD-u, premda se dokazi o ozbiljnosti zatopljenja planeta gomilaju, sve je manje političke volje da se nešto učini.

Šta učiniti? S obzirom da ugljični dioksid danas ispušten u atmosferu u njoj ostaje desetljećima, čak i vrlo veliki napori u tehnološkoj samokontroli imat će rezultata tek za jednu generaciju – premda se doprinosi nekih drugih plinova općem zatopljenju mogu smanjiti nešto brže. Moramo naučiti razlikovati između kratkoročnog ublažavanja i dugoročnih rješenja, premda nam je potrebno i jedno i drugo. Moramo, kako izgleda, sto je brže moguće uvesti novu svjetsku energetsku ekonomiju, ekonomiju koje ne stvara toliko stakleničkih plinova i drugih zagađivača. Ali “što je brže moguće” znači u najboljem slučaju nekoliko desetljeća, a u međuvremenu moramo smanjiti štetu, pazeći da prelazak što manje našteti svjetskom društvenom i ekonomskom tkivu, odnosno da se zbog toga ne smanji kakvoća života. Jedino je pitanje možemo li riješiti krizu ili će ona riješiti nas.

Skoro dva od tri Amerikanca sebe smatraju ekološki svjesnima – sudeći prema rezultatima Gallupovog istraživanja 1995. — pa je zaštita okoliša za njih važnija od ekonomskog rasta. Većina bi ih se pomirila s povećanim porezima kad bi oni bili namijenjeni zaštiti okoliša. Pa ipak, sve se to može pokazati nemogućim, odnosno da su industrijski interesi toliko moćni, a otpor potrošača toliko slab da se ništa značajno ne promijeni sve dok ne bude prekasno ili da prelazak na civilizaciju bez fosilnih goriva toliko narušava ustroj već vrlo osjetljive svjetske ekonomije da će uzrokovati ekonomski kaos. Očito je da naš put valja vrlo pomno planirati. Javlja se i prirodna sklonost odugovlačenju: radi se o nepoznatom području pa ne bismo li se morali kretati vrlo sporo i oprezno? Ali tada pogledamo grafikone predviđenih klimatskih promjena i shvatimo da nema mjesta odugovlačenju, da nije mudro ići presporo.

Najveći proizvođač CO₂ na planetu su SAD. Sljedeća po redu je Rusija s ostalim republikama bivšeg Sovjetskog Saveza. Treći najveći proizvođač, ako ih zbrojimo, su sve zemlje u razvoju zajedno. To je vrlo važna činjenica: ne radi se samo o problemu visokorazvijenih zemalja – paljenjem zbog stvaranja poljoprivrednih površina, gorenjem ogrijeva, i tome slično, zemlje u razvoju također mnogo doprinose općem zatopljenju. A zemlje u razvoju imaju najveći prirast stanovništva na svijetu. Čak i ako ne dosegnu standard života stanovništva Japana, a potom i Zapada, te će zemlje sve više otežavati problem. Sljedeća po složenosti je zapadna Europa, potom Kina, i tek tada Japan, jedna od energetski najučinkovitijih država svijeta. Ponovo, baš kao što je uzrok planetnog zatopljenja svjetski, i svako njegovo rješenje mora biti svjetsko.

Veličina promjene potrebne za uklanjanje problema iz temelja zapanjujuća je – posebice za političare uglavnom zabavljene stvarima koje će im donijeti boljitak tijekom njihova službovanja. Kad bi se potrebno rješenje moglo podvesti pod dvogodišnje, četverogodišnje ili šestogodišnje programe, političari bi ih zasigurno više podržavali, jer bi se tada politička dobit mogla sakupiti tokom tekućeg mandata. Međutim, dvadesetogodišnji, četrdesetogodišnji ili šezdesetogodišnji programi, kad se promjene na bolje vide ne samo kad je političar izgubio položaj, već je i davno umro, nisu politički privlačni.

Svakako, moramo biti vrlo oprezni kako ne bismo poput Kreza srljali u nešto polugotovo i potom otkrili da smo uz veliki trošak učinili nešto posve nepotrebno, glupo ili opasno. Ali još je neodgovornije zanemariti predstojeću katastrofu i naivno se nadati kako će nestati sama od sebe. Ne možemo li naći  neki srednji put političkog odgovora, koji ne samo što odgovara ozbiljnosti teškoće, već koji nas neće uništiti – pojavi li se deus ex machina u vidu negativne povratne sprege, na primjer — ako smo precijenili ozbiljnost situacije?

Pretpostavimo da gradite most ili neboder. Uobičajeno je da se u takve objekte ugrađuje, zahtijeva, otpornost na katastrofalne stresove daleko veće od svega što se može predvidjeti. Zašto? Zato što su posljedice rušenja mosta ili nebodera jako ozbiljne pa morate biti posve sigurni. Potrebne su vrlo pouzdane garancije. Isti se pristup, smatram, mora primijeniti za lokalne, regionalne i svjetske ekološke teškoće. Kad je o njima riječ, kako sam spomenuo, postoje veliki otpori, djelimično zbog velikih količina potrebnog novca. Upravo stoga ćemo se sve više susretati s pokušajima diskreditacije sveopćeg zatopljenja.

Ali novac je također potreban i za učvršćivanje mostova i pojačavanje nebodera. To se, međutim, smatra normalnim dijelom graditeljskih troškova. Arhitekti i graditelji koji štede i ne poduzimaju takve mjere sigurnosti ne smatraju se mudrim kapitalistima, jer ne bacaju novac na nevjerojatne slučajeve. Smatraju se kriminalcima. Postoje zakoni koji osiguravaju stabilnost mostova i zgrada. Ne bismo li također morali imati zakone i moralne preporuke za potencijalno mnogo ozbiljnija pitanja okoliša?

Sad bih htio ponuditi neke praktične savjete o rješavanju klimatskih promjena. Vjerujem da oni predstavljaju usklađena mišljenja velikog broja stručnjaka, premda ni u kom slučaju ne svih. To je tek početak, pokušaj ublažavanja teškoća, ali načinjen s ozbiljnošću u skladu sa situacijom. Obrnuti tok zatopljenja planeta i dovesti zemaljsku klimu u stanje u kojem je, recimo, bila tokom 1960-ih, bit će mnogo teže. Prijedlozi su i po drugom skromni — svi imaju izvrsne razloge za izvođenje, i to bez obzira na opće zatopljenje. Uz sistematsko nadziranje Sunca, atmosfere, oblaka, tla i oceana iz satelita, zrakoplova, brodova i zemaljskih postaja, uz korištenje najrazličitijih opažačkih sistema, morali bismo biti u stanju smanjiti raspon postojećih nesigurnosti, prepoznati petlje povratne sprege, proučiti regionalne procese zagađivanja i njihove utjecaje, pratiti smanjivanje površine planeta pod šumama i širenje pustinja, nadzirati promjene polarnih ledenih pokrivača, ledenjaka te razine oceana, proučiti hemiju ozonskog omotača, posmatrati širenje plinova i čestica iz vulkanskih erupcija i pratiti njihove posljedice na klimu, kao i pomno istražiti koliko sunčeve svjetlosti dospije na Zemlju. Nikad prije nisu nam za proučavanje i zaštitu planeta stajala na raspolaganju takva moćna pomagala. Premda će u tome svoju ulogu odigrati svemirske letjelice mnogih zemalja, glavni će teret ponijeti NASA-in robotski Sistem za opažanje Zemlje, dio njezine Misije na planet Zemlju.

Kad u zemaljsku atmosferu stignu staklenički plinovi, klima planeta ne mijenja se odmah. Potrebno je, kako izgleda, oko stoljeće da se osjete dvije trećine ukupnog učinka. I tako, kad bismo sutra prestali stvarati ugljični dioksid i druge zagađivače, učinak staklenika povećavao bi se u najmanju ruku do kraja sljedećeg stoljeća. To je važan razlog za nepovjerenje u čekanje da se problem riješi – to bi moglo biti i više nego opasno. U vrijeme naftne krize između 1973. i 1979. u cilju smanjivanja potrošnje povećani su porezi, automobili su postali manji, a uvedena su i veća ograničenja brzine na autocestama. Danas kad nafte ima i više nego dovoljno smanjili smo poreze na nju, automobili opet postaju veći, a i dopuštene brzine su više. Nema ni najmanjeg traga dugoročnog razmišljanja.

Kako bismo spriječili dalje povećanje stakleničkog učinka, svijet mora ovisnost o fosilnim gorivima smanjiti na manje od polovice. U prvo vrijeme, kad moramo koristiti fosilna goriva, moramo ih koristiti mnogo učinkovitije. Sa pet posto svjetskog stanovništva, SAD troše skoro 25 posto svjetske energije. Automobili su izvor gotovo trećine proizvodnje CO₂ u SAD-u. Vaš automobil godišnje izbaci u atmosferu više CO₂ nego je sam težak. Očito, smanjimo li potrošnju goriva po prevaljenom kilometru, u atmosferu ćemo izbacivati manje ugljičnog dioksida. Praktično svi stručnjaci slažu se u tome da su golema poboljšanja u potrošnji posve moguća. Zašto se mi – samoproglašeni ekolozi — zadovoljavamo automobilima što troše 10 litara goriva na 100 prevaljenih kilometara? Kad bismo imali energetski učinkovitije automobile koji na 100 kilometara troše pet litara goriva, u atmosferu bismo izbacivali polovicu CO₂, a s potrošnjom od 2,5 litre na 100 kilometara samo četvrtinu sadašnje količine CO₂. Ovo je pitanje tipično za nastali sukob između kratkoročnog maksimiziranja zarade i dugoročnog ublažavanja ekološke štete.

Niko neće kupovati učinkovitije automobile, tako su govorili u Detroitu — oni će morati biti manji pa stoga i nesigurniji, neće ubrzavati tako brzo (premda će u svakom slučaju premašivati dopuštena ograničenja brzine), a i koštat će više. Istina je, sredinom 1990-ih Amerikanci sve brže voze automobile koji gutaju gorivo – djelom i zato sto je gorivo vrlo jeftino. I tako se američka automobilska industrija borila, a i danas neizravno bori protiv svrsishodnih promjena. Godine 1990., na primjer, nakon velikih pritisaka Detroita, američki je Senat (s malom većinom) odbio prijedlog zakona o povećanju učinkovitosti američkih automobila, a tokom 1995. i 1996. u mnogo su država SAD-a ublažili postojeće zakone o automobilskoj potrošnji. Međutim, smanjivanje automobila nije potrebno, a ima i načina osiguravanja čak i malih automobila – putem ustroja za ublažavanje udaraca, dijelova koji se gnječe ili su elastični, kompozitnih dijelova, zračnih jastuka za sva putnička sjedišta. Osim mladića u grču duboke testosteronske opijenosti, koliko u odnosu na dobitke gubimo odricanjem mogućnosti da na nekoliko sekundi premašimo dopuštenu brzinu? Na cestama se danas voze i brzi automobili koji na 100 kilometara troše pet ili manje litara goriva. Takvi automobili možda koštaju više kad ih kupujemo, ali su sigurno mnogo jeftiniji kad ih valja napuniti gorivom; prema procjeni američke Vlade, povećana cijena prilikom kupovine nadoknađuje se već za tri godine. A što se tiče tvrdnje da nitko ne bi kupovao takve automobile, ona u svakom slučaju potcjenjuje inteligenciju i brigu za okoliš američkog naroda — te moć propagande oslobođenu za tako vrijedan cilj.

Ograničenja brzine postoje, bez vozačkih dozvola se ne može, a postoji i mnoštvo drugih ograničenja postavljenih na vozače i automobile, a sve s ciljem čuvanja života. Automobili se smatraju potencijalno toliko opasnima da se vlast mora brinuti o smjernicama njihove proizvodnje, održavanja i upotrebe. Od naše smo civilizacije imali velike koristi. Ne bismo li svoje ponašanje mogli malo promijeniti kako bismo je sačuvali? Konstrukcija novog, sigurnog, brzog, čistog, ekološkog automobila male potrošnje potaći će razvoj mnogih novih tehnologija, a onima koji budu predvodili taj razvoj donijet će mnogo novaca. Najveća opasnost po američku automobilsku industriju jest predugo opiranje. Nove će stvari u međuvremenu ponuditi (i patentirati) strana konkurencija. Detroit ima poseban i vrlo određeni razlog za razvoj novog ekološkog automobila: vlastito preživljavanje. To nije stvar ideologije ili političke predrasude. To slijedi, vjerujem, izravno iz stakleničkog zatopljenja. Tri velika detroitska proizvođača automobila – uz poticanje i djelomično financiranje od strane američke vlade – puževim korakom ali zajednički pokušavaju stvoriti automobil s potrošnjom od 2,5 litre goriva na 100 prevaljenih kilometara, odnosno model takvog automobila koji će pogoniti neko drugo gorivo. Kad bi se porezi na gorivo povećali, pritisak potrošača za proizvodnjom učinkovitijih automobila povećao bi se.

Valja reći da se u posljednje vrijeme ipak opažaju neke promjene. General Motors započeo je razvoj električnog automobila. “Ekološke smjernice moraju se ugraditi u poslovanje,” savjetovao je 1996. Dennis Minano, potpredsjednik Korporacijskih poslova u GM-u. “Korporacijska Amerika počinje uviđati da je to dobro za poslove. . . . Tržište je postalo vrlo profinjeno. Ljudi vas procjenjuju po tome kakve ekološke mjere uvodite u vaše poslovanje. Govore, ‘Nećemo vas prozvati zelenima, ali ćemo reći koliko vaši automobili imaju čistije ispuhe ili dobar program upotrebe. Reći ćemo da ste ekološki svjesni.” Premda se radi samo o riječima, evo nečeg novog. Ali ja još uvijek čekam na dostupan GM-ov automobil s potrošnjom od 2,5 litre na 100 kilometara. Šta je električni automobil? Uključiš ga u struju, napuniš akumulatore i kreneš na vožnju. Najbolji takvi automobili, građeni od kompozitnih materijala, prelaze nekoliko stotina kilometara po punjenju i prolaze sve standardne testove sudara. Želimo li da budu ekološki ispravni, ne smiju koristiti masivne olovne akumulatore – olovo je smrtonosni otrov. Osim toga, struja koja pogoni takav automobil dolazi odnekud; ako je to, recimo, termocentrala, bez obzira koliko to značilo u smanjenju zagađenja gradova i autocesta, nismo ništa učinili u ublažavanju planetnog zatopljenja.

Slična se poboljšanja mogu uvesti i u druga područja upravljanja fosilnim gorivima: termocentrale mogu imati mnogo bolju učinkovitost, veliki rotacijski strojevi mogu se predvidjeti za različite brzine rotacije, a važno je i širenje fluorescentnih svjetiljki umjesto običnih sijalica. Inovacije će na dugi rok uštedjeti mnogo novaca i usput nam pomoći da se oslobodimo ovisnosti o prekomorskoj nafti.

Ima i drugih razloga za učinkovitiju potrošnju goriva osim zabrinutosti za planetno zatopljenje. Povećavanje učinkovitosti kojom crpimo energiju iz fosilnih goriva na dulji rok nije dovoljna. Ljudi je na Zemlji sve više pa su veće i naše energetske potrebe. Ne možemo li pronaći alternative za fosilna goriva, načine stvaranja energije koja ne stvara stakleničke plinove, ne zagrijava Zemlju?

Jedna je takva mogućnost dobro poznata – nuklearna fisija, dakle ne oslobađanje hemijske energije pohranjene u fosilnim gorivima, već nuklearne energije zatvorene u samoj srži materije. Nuklearni automobili ili zrakoplovi ne postoje, ali nuklearni brodovi postoje, a postoje i nuklearne centrale. Cijena električne energije iz nuklearne centrale je pod idealnim okolnostima jednaka cijeni električne energije iz termocentrale, a u nuklearnoj se centrali ne stvaraju staklenički plinovi. Nijedan. Međutim… Kao što su nas podsjetili Otok tri milje i Černobil, nuklearne centrale mogu ispustiti opasne količine zračenja, a mogu se čak i rastopiti. U njima se stvara vještičja juha dugoživućeg radioaktivnog otpada koje se valja riješiti. “Dugoživuće” u ovom kontekstu znači stvarno dugoživuće: poluživoti mnogih radioizotopa mjere se stoljećima pa i milenijumima. Želimo li zakopati tu materiju, moramo biti sigurni da neće procuriti i dospjeti u vodu ili nas na neki drugi način iznenaditi — i to ne samo kroz nekoliko godina, već u razdobljima mnogo dužim od onoga o čemu smo u prošlosti mogli sa sigurnošću planirati. U suprotnom, našim potomcima saopćavamo da otpad koji im predajemo u nasljeđe postaje njihov teret, njihova briga, njihova opasnost – jer nismo mogli pronaći sigurniji način proizvodnje energije. (Upravo to, zapravo, radimo s fosilnim gorivima.)

A tu je još jedna teškoća: većina nuklearnih centrala koristi ili stvara uranij ili plutonij upotrebljiv u proizvodnji nuklearnog oružja. One su stalna napast za odmetničke narode i terorističke skupine. Riješe li se pitanja sigurnosti rada, uklanjanja radioaktivnog otpada i sprečavanja mogućeg preusmjeravanja radioaktivnih tvari u proizvodnju oružja, tada bi nuklearne centrale mogle biti rješenje za problem fosilnih goriva — ili barem važna zamjena, prelazna tehnologija dok se ne pronađe nešto bolje. Međutim, spomenuti uvjeti nisu zadovoljavajuće ispunjeni i ne čini se da će ikad biti. Stalno kršenje sigurnosnih mjera u nuklearnim centralama, sistematsko prikrivanje takvih incidenata te nemogućnost provjere od strane Nuklearne regulatorne komisije SAD-a (djelomice zbog proračunskih ograničenja) ne ulijevaju previše povjerenja. Teret dokazivanja leži na nuklearnoj industriji. Neke države, primjerice Francuska i Japan, uprkos tim opasnostima preobratile su se na nuklearnu energiju. Druge – Švedska, na primjer – premda imaju nuklearne centrale, odlučile su prekinuti njihovu gradnju. Zbog sve veće nelagode stanovništva u vezi s nuklearnom energijom, narudžbe za nuklearne centrale u SAD su nakon 1973. otkazane, a nakon 1978. nije naručena nijedna nova. Prijedloge za pohranu ili zakopavanje radioaktivnog otpada rutinski odbijaju zajednice u kojima bi se to moralo dogoditi. Vještičje juhe sve je više.

Još je jedna vrsta nuklearne energije – ne fisija, kod koje se atomske jezgre cijepaju, već fuzija, gdje se jezgre atoma spajaju. U načelu, fuzijske nuklearne centrale mogle bi kao gorivo trošiti i morsku vodu – koje ima na pretek – bez ispuštanja stakleničkih plinova, bez opasnosti od stvaranja radioaktivnog otpada, bez ikakve veze s uranijem i plutonijem. Međutim, “u načelu” se ne broji. Nama se žuri. Uz goleme napore i vrlo profinjena tehnološka sredstva sad se možda nalazimo u točki kad fuzijski reaktor jedva stvori nešto više energije nego se u njega dovede. Mogućnost stvaranja fuzijske energije nadalje ostaje tek mogućnost hipotetskih, golemih, skupih, visokotehnoloških sistema koje čak ni njihovi zagovornici ne vide u komercijalnoj upotrebi još mnogo desetljeća. Nama ne preostaje mnogo desetljeća. Prve inačice vjerojatno će stvarati nevjerojatne količine radioaktivnog otpada. Osim toga, teško je zamisliti takve sisteme kao energetski odgovor zemalja u razvoju. Ono što sam upravo spomenuo zove se “vruća fuzija” — i to zbog vrlo dobrog razloga: kako bi se proces ostvario, materije se u takvom reaktoru moraju zagrijati na temperaturu od milion stepeni ili više, na temperaturu unutrašnjosti Sunca. Godine 1989. bilo je tvrdnji o otkriću nečega što se nazivalo “hladna fuzija“. Uređaj je stolni, u njega se stavi nekoliko vrsti vodika, nešto metala paladijuma, pusti električna struja i, tvrdilo se, u uređaju se počne stvarati više energije nego je se u njega dovodi, a osim toga i neutroni i drugi znakovi nuklearne reakcije. Kad bi to bila istina, bilo bi to idealno rješenje za planetno zatopljenje.

Mnoge skupine naučnika širom svijeta pokušale su proučiti hladnu fuziju. Kad bi ta tvrdnja imala bilo kakve osnove, nagrada bi, naravno, bila golema. Prevladavajuće mišljenje svjetske zajednice fizičara jest da se radi o iluziji, mješavini pogrešaka mjerenja, nedostatku odgovarajućih kontrolnih eksperimenata te zamjeni hemijskih s nuklearnim reakcijama. Međutim, nekoliko skupina naučnika u raznim državama nastavlja se baviti hladnom fuzijom —japanska vlada, na primjer, potiho podržava ta istraživanja — a o svakoj sličnoj tvrdnji valja prosuđivati od slučaja do slučaja.

Možda neka skrivena, domišljata nova tehnologija — posve nepredvidiva u ovom trenutku – upravo čeka da pruži toliko potrebnu energiju za budućnost. I prije je bilo takvih iznenađenja. Ali kladiti se u takav način odvijanja zbivanja nije pametno.

Sveopćim zatopljenjem su posebno ugrožene zemlje u razvoju. One se teže prilagodavaju promjenama klime, prelaze na nove usjeve, sade nove šume, izgrađuju nasipe za zaštitu od povišene razine mora, ili nadoknađuju štete od suša i poplava. U isto su vrijeme vrlo ovisne o fosilnim gorivima. Što je prirodnije za Kinu — po zalihama ugljena drugoj zemlji svijeta — nego da se tijekom eksponencijalnog rasta svoje industrije oslanja na fosilna goriva? A ako poslanici iz Japana, zapadne Europe i SAD-a krenu u Peking i zamole za umjerenu potrošnju ugljena i nafte, neće li Kina istaći kako spomenute zemlje nisu pokazale nikakvu umjerenost prilikom svoje industrijalizacije? (Usput, Okvirna konvencija o klimatskim promjenama iz 1992., koju je u Rio de Janeiru potpisalo 150 zemalja, poziva razvijene zemlje da plate cijenu ograničavanja stvaranja stakleničkih plinova u zemljama u razvoju.) Zemljama u razvoju potrebna je jeftina, razmjerno jednostavna zamjena za fosilna goriva. Pa, dakle, ako to nisu fosilna goriva, a nije ni fisija ni fuzija pa ni neka egzotična nova tehnologija, šta tada? Za vrijeme uprave predsjednika Jimmyja Cartera na krov Bijele kuće postavljeni su sunčani kolektori. Kroz njih je protjecala voda i donekle doprinosila – možda 20 posto – energetskim potrebama Bijele kuće, uključujući, pretpostavljam, predsjednikovo tuširanje. Što se više energije uzimalo izravno od Sunca, manje je bilo potrebno uzimati iz gradske mreže pa se tako za stvaranje električne energije u mreži oko rijeke Potomac trošilo manje ugljena i nafte. Tako se nije dobivala većina energije, kolektori nisu mnogo doprinosili tijekom oblačnih dana, ali je to bio znak onoga sto je bilo (i jest) potrebno.

Jedna od prvih učinjenih stvari tijekom uprave predsjednika Ronalda Reagana bilo je skidanje sunčanih kolektora s krova Bijele kuće. Oni su na neki način bili ideološki sablažnjivi. Naravno, popravljanje krova je koštalo, baš kao što košta i kupovina nešto većih količina električne energije. Ali odgovorni su očito zaključili kako je ta cijena opravdana. Šta se time dobilo? I na čiji račun?

U isto vrijeme, državna potpora za zamjenu fosilnih goriva i nuklearne energije oštro je smanjena, za oko 90 posto. Vladine subvencije (uključujući i goleme porezne olakšice) za fosilna goriva i nuklearnu industriju ostale su visoke tijekom svih Reaganovih i Bushovih godina. Zaljevski rat 1991. može se, smatram, uključiti u te subvencije. Premda je  ijekom tog vremena učinjen tehnički napredak na polju alternativnih energetskih izvora – ali ne zbog potpore vlade SAD-a – zapravo smo izgubili 12 godina. Zbog brzine porasta količine stakleničkih plinova u atmosferi i njihovog dugotrajnog djelovanja, ne možemo si priuštiti 12 uludo potrošenih godina. Vladina potpora alternativnim energetskim izvorima ponovno se povećava, ali u škrtom iznosu. Čekam da predsjednik ponovno postavi sunčane kolektore na krov Bijele kuće.

Krajem 1970-ih postojao je savezni porezni kredit za ugradnju sunčanih kolektorskih grijača u kuće. Čak i u uglavnom oblačnim područjima, oni koji su iskoristili tu poreznu povlasticu danas imaju obilje tople vode koju im ne naplaćuje lokalno komunalno poduzeće. Početna investicija isplatila se za otprilike pet godina. Reaganova vlada ukinula je porezni kredit.

Alternativnih energetskih tehnologija ima još. Toplina iz Zemljine utrobe stvara električnu energiju u Italiji, Idahu i na Novom Zelandu. Sedam hiljada petsto vjetrenjača stvara električnu energiju na prijevoju Altamont u Kaliforniji, a dobivena se energija prodaje u mrežu. U Traverse Cityju, u Michiganu, potrošači plaćaju nešto višu cijenu energije dobivene iz vjetrenjačkih turbina kako bi izbjegli zagađenje okoliša uzrokovano izgaranjem fosilnih goriva u termocentralama. I u drugim se gradovima čeka na priključenje sličnih sustava. Uračunavši i cijenu zaštite okoliša, električna energija iz vjetrenjača danas je jeftinija od električne energije dobivene iz ugljena. Sve potrebe za električnom energijom u SAD-u, procjenjuje se, mogu se podmiriti naširoko razmaknutim turbinama na najvjetrovitijih 10 posto područja države — većinom u poljoprivrednim i stočarskim krajevima. Osim toga, gorivo dobiveno od zelenih biljaka (“konverzija biomase”) može postati zamjena za naftu bez povećavanja stakleničkog učinka, jer biljke uzimaju CO₂ iz zraka prije nego ih pretvorimo u gorivo.

Ali s mnogo stajališta, čini mi se, trebali bismo razvijati i podupirati izravnu i neizravnu pretvorbu sunčeve svjetlosti u električnu energiju. Sunčeva je energija neiscrpna i lako dostupna (osim u neobično oblačnim područjima poput gornjih dijelova države New York gdje ja živim), nema pokretnih dijelova, i potrebno joj je malo održavanja. A sunčeva energija ne stvara ni stakleničke plinove ni radioaktivni otpad.

Jedna sunčana tehnologija je u širokoj upotrebi: hidrocentrale. Voda pod djelovanjem topline sa Sunca isparava, kao kiša pada u višim predjelima, stvara rijeke i teče nizvodno, sve do brane u kojoj pokreće turbine za stvaranje električne energije. Međutim, brzih tokova nema toliko mnogo, a u zemljama gdje ih i ima njihova je energija nedostatna za sve potrebe.

Automobili na sunčanu energiju već se utrkuju na duge staze. Sunčana se energija može upotrijebiti za dobivanje vodika iz vode – prilikom izgaranja vodika ponovno se stvara voda. U svijetu ima mnogo pustinja koje bi se svrhovito na ekološki ispravan način mogle upotrijebiti za skupljanje sunčane energije.

Sunčane ćelije, odnosno “fotonaponska” energija već je desetljećima uobičajeni izvor električne energije za svemirske letjelice u blizini Zemlje i na putovanju kroz unutrašnje dijelove Sunčevog sistema. Fotoni svjetlosti pogađaju površinu ćelije i izbacuju elektrone, čiji zajednički tok predstavlja električnu struju.

To su praktične, već postojeće tehnologije. Ali kad će, ako ikada, sunčane ćelije ili kolektori postati cijenom usporedivi s fosilnim gorivima u stvaranju energije za domove i urede? Savremene procjene, uključujući i one Ministarstva energije SAD-a, govore da će sunčane tehnologije postati konkurentne u desetljeću nakon 2001. To je dovoljno blizu da učini stvarnu razliku.

Zapravo, situacija je mnogo povoljnija nego što izgleda. Kad se izrađuju takve usporedbe cijena, računovođe koriste dva skupa knjiga -jedan za javnu potrošnju, a drugi sa stvarnom cijenom. Cijena sirove nafte posljednjih se godina kretala oko 20 dolara po barelu. Međutim, vojska SAD-a često je sudjelovala u zaštiti stranih izvora nafte, a drugim se zemljama također daju znatna sredstva uglavnom zbog nafte. Zašto se, dakle, i dalje praviti kao da to nije cijena nafte? Zbog naše gladi za naftom pomirujemo se s ekološki katastrofalnim izlijevanjima nafte (kao u slučaju tankera Exxon Valdez). Zašto se pravimo da to nije dio cijene nafte? Pribrojimo li ove dodatne troškove, cijena nafte penje se na oko 80 dolara po barelu. Dodamo li ekološku cijenu koju ta nafta uzrokuje na lokalni i ukupni okoliš, stvarna cijena može biti i nekoliko stotina dolara po barelu. A kad zbog zaštite nafte započne i rat, primjerice onaj Zaljevski, cijena postaje još mnogo viša, i ne mjeri se samo novcem. Primijeni li se bilo kakav način poštenog računanja, postaje jasno da je u mnoge svrhe sunčana energija (te vjetar i drugi obnovljivi izvori) već sad jeftinija od ugljena, nafte ili zemnog plina.

SAD i druge industrijske zemlje morale bi ulagati mnogo novaca u poboljšanje postojećih tehnologija i postavljanje velikih sistema za konverziju sunčane energije. Međutim, cijeli godišnji proračun Ministarstva energije za ove svrhe iznosi kao cijena jednog ili dva aviona stacioniranih u inozemstvu za čuvanje stranih izvora nafte.

Ulože li se danas sredstva u bolju učinkovitost fosilnih goriva ili alternativne energetske izvore, rezultati postaju vidljivi tek za mnogo godina. Industrija, potrošači i političari, kako sam već spomenuo, često su usredotočeni samo na sad i ovdje. U međuvremenu, kompanije koje su se pionirski bavile sunčanom energijom kupuju stranci. Sisteme za konverziju sunčane energije danas imaju Španija, Italija, Njemačka i Japan. Čak i najveća komercijalna američka sunčana centrala u pustinji Mojave stvara tek nekoliko stotina megavata električne energije koju prodaje lokalnom distributeru. Širom svijeta izbjegavaju se ulaganja u vjetrenjače i sunčane generatore električne energije.

Uprkos tome, ima ohrabrujućih znakova. Mali američki uređaji na pogon sunčanom energijom sve su prisutniji na svjetskom tržištu. (Od tri najveće kompanije, dvijema upravljaju Nijemci i Japanci, dok je treća u rukama američkog proizvođača fosilnih goriva.) Tibetski pastiri sunčanim ćelijama pogone sijalice i radioaparate. Somalijski liječnici stavljaju sunčane ćelije na deve kako bi na putu preko pustinje lijekovi ostali na hladnom. U Indiji se 50 000 malih kuća preuređuje za korištenje struje iz sunčanih ćelija. S obzirom da su takvi uređaji dostupni donjim srednjim slojevima stanovništva zemalja u razvoju, i kako se o njima ne treba brinuti, potencijalno tržište solarne ruralne elektrifikacije golemo je.

Ali možemo, i trebamo, i bolje. Vlada bi morala hrabrije podupirati razvoj te tehnologije te nuditi znastvenicima i izumiteljima nagrade za rad u tom nedovoljno napučenom polju nauke. Zašto se “energetska nezavisnost” spominje tako često kao opravdanje za ekološki opasne nuklearne centrale ili podmorsko bušenje u potrazi za naftom — ali tako rijetko zbog uvođenja bolje toplinske izolacije, učinkovitijih automobila te energije vjetra ili Sunca? Mnoge od tih novih tehnologija mogu se u zemljama u razvoju također iskoristiti za poboljšavanje postojećih industrija i kakvoće života bez pogrešaka učinjenih u razvijenom svijetu. Žele li SAD biti u vodstvu novih temeljnih industrija, evo jedne na rubu polijetanja.

Možda se te alternative u stvarno slobodnom tržišnom gospodarstvu mogu brzo razviti. S druge, pak, strane, vlade se mogu odlučiti i na uvođenje malih poreza na fosilna goriva, namijenjenih razvoju zamjenskih tehnologija. U Velikoj Britaniji je 1991. ustanovljena “obaveza za nefosilna goriva” u visini od 11 posto kupovne cijene goriva. To bi samo u SAD-u značilo prikupljanje mnogo milijardi dolara godišnje. Međutim, predsjednik Clinton nije od 1993. do 1996. uspio provesti zakon o porezu od samo pet centi po galonu goriva. Možda će neki budući predsjednik u tome uspjeti.

Ja se pak nadam da će sunčane fotonaponske ćelije, turbine pokretane vjetrom, konverzija biomase i tehnike iskorištavanja vodikovih goriva sve brže ulaziti u uporabu, istovremeno s povećanjem učinkovitosti izgaranja fosilnih goriva. Nitko ne govori o potpunom napuštanju fosilnih goriva. Velike industrijske energetske potrebe – npr. u čeličanama i talionicama aluminija — vjerojatno se neće moći podmiriti sunčanom svjetlošću ili vjetrenjačama. Ali uspijemo li našu ovisnost o fosilnim gorivima smanjiti na polovicu ili još manje, učinili smo veliku stvar.

Posve nove tehnologije neće vjerojatno stići na vrijeme za održavanje ritma s planetnim zatopljenjem. Ipak, možda se negdje u sljedećem stoljeću pojavi nešto novo – jeftino, čisto, bez stvaranja stakleničkih plinova — nešto što se može načiniti i popravljati u malim, siromašnim zemljama širom svijeta.

Ali ne postoji li način izvlačenja ugljičnog dioksida iz atmosfere, kako bismo popravili nešto već učinjene štete? Jedini sigurni i pouzdani način hlađenja atmosfere je pošumljavanje. Stabla u rastu troše CO₂ iz zraka. Nakon što posve narastu, naravno, ne bismo ih smjeli upotrijebiti za gorivo, jer bismo tako pokvarili ono što želimo popraviti. Umjesto toga, šume valja zasaditi, a stabla, kad posve narastu, posjeći i upotrijebiti za, recimo, gradnju kuća ili proizvodnju namještaja. Ili ih naprosto valja zakopati. Ali površina koju bismo širom svijeta morali pošumiti kako bi stabla u rastu bitno doprinijela smanjivanju količine ugljičnog dioksida u zraku golema je, otprilike veličine SAD-a. To se može učiniti samo kao zajednički pothvat cijele ljudske vrste. Umjesto toga, ljudi svake sekunde uništavaju jedno jutro šume. Svatko može zasaditi stablo – pojedinci, države i industrije. A posebno industrije. Tvrtka “Primijenjene energetske usluge” iz Arlingtona u Virginiji, SAD, u Connecticutu je sagradila termocentralu na ugljen. Ona, također, pošumljava Gvatemalu kako bi se iz atmosfere uklonilo više ugljičnog dioksida nego što će ga iz termocentrale izaći tijekom njene uporabe.

Ne bi li drvna industrija trebala saditi više drveća – i to brzorastućih lisnatih vrsta vrlo pogodnih za ublažavanje učinka staklenika – nego što ga posijeku? A sto je s industrijom ugljena, nafte, zemnog plina, petroleja i automobila? Ne bi li se svaka kompanija koja izbacuje u atmosferu morala pozabaviti i njegovim uklanjanjem? Ne bi li to trebao učiniti svaki građanin?

Kako bi bilo saditi drveće za Božić? Ili za rođendane, vjenčanja i razne godišnjice. Naši su preci stigli s drveća, a i mi smo im naklonjeni. Posve je prikladno da ih sadimo još mnogo više. Sistematskim iskopavanjem tijela drevnih bića iz Zemlje i njihovim izgaranjem doveli smo se u opasnost. Nju možemo ublažiti poboljšavanjem učinkovitosti tog izgaranja, ulaganjem u alternativne tehnologije (poput goriva iz biomase, energije vjetra i Sunca), te dajući život nekim vrstama bića čije ostatke, drevne i suvremene, koristimo kao gorivo – drveću. Takvo bi djelovanje imalo i dodatne prednosti: pročišćavanje zraka, usporavanje izumiranja vrsta u tropskim šumama, smanjivanje ili uklanjanje opasnosti od izlijevanja nafte u more, stvaranje novih tehnologija, novih radnih mjesta i nove zarade, osiguravanje energetske neovisnosti, pomaganje SAD-u i drugim o nafti ovisnim državama da svoje uniformirane sinove i kćeri uklone s opasnog puta, te preusmjeravanje dijela vojnih proračuna u proizvodnu civilnu ekonomiju.

Uprkos trajnom otporu industrije fosilnih goriva, jedna je djelatnost daleko odmakla u ozbiljnom shvaćanju opasnosti planetnog zatopljenja — osiguravanje ljudi i imovine. Žestoke oluje i druge neuobičajene vremenske prilike koje pokreće učinak staklenika, poplave, suše i tako dalje, mogle bi ovu granu “staviti pred prosjački štap”, izjavio je predsjednik Američkog reosiguravajućeg društva. U svibnju 1996., navodeći podatak da se šest od 10 najgorih prirodnih nepogoda u povijesti SAD-a dogodilo u prethodnom desetljeću, konzorcij američkih osiguravajućih društava sponzorirao je istraživanje planetnog zatopljenja kao potencijalnog uzroka navedenih nepogoda. Njemačka i Švicarska osiguravajuća društva zalažu se da se do 2005. Emisija stakleničkih plinova smanji za 20 posto ispod razine iz 1990. (Između 1990. i 1995. emisija CO₂ u svijetu povećala se za 12 posto.) I u drugim se industrijama sve češće čuju novi zabrinuti glasovi, u najmanju ruku retorički, o potrebi za većom ekološkom odgovornošću – što je zapravo voda na mlin javnog mnijenja u, a ponekad i izvan, granica razvijenog svijeta. “Sveopće zatopljenje je ozbiljna teškoća koja bi mogla ugroziti same temelje ljudskog života,” izjavio je Japan, objavljujući da će do 2000. stabilizirati stvaranje stakleničkih plinova. Švedska je najavila zatvaranje nuklearne polovice svojih energetskih izvora do 2010., uz smanjivanje stvaranja CO₂ u industriji za 30 posto — povećavanjem energetske učinkovitosti i uvođenjem obnovljivih energetskih izvora. U svemu tome očekuju se i uštede. John Selwyn Gummer, britanski ministar okoliša, 1996. je izjavio, “Kao dio svjetske zajednice prihvaćamo da moraju postojati i svjetska pravila.”

Ali još uvijek ima i mnogo otpora. Zemlje OPEC-a protive se smanjivanju emisije CO₂ jer bi to smanjilo njihove prihode od nafte. Rusija i mnoge zemlje u razvoju protive se tome, jer bi to bila velika kočnica njihove industrijalizacije. SAD su jedina velika industrijska država u kojoj se ne poduzimaju nikakve značajne mjere za smanjivanje općeg zatopljenja. Dok druge države djeluju, u SAD-u se stvaraju odbori i pogođena industrija nagovara da dragovoljno poštuje smjernice, premda je to u suprotnosti s njezinim kratkoročnim interesima.

Učinkovito djelovanje na tom polju bit će, naravno, mnogo teže od primjene Montrealskog protokola o CFC-u i njegovim amandmanima. Pogođene industrije mnogo su moćnije, cijena promjena mnogo veća, a od sveg stakleničkog učinka ne postoji ništa što bi pozvalo na uzbunu, poput ozonske rupe nad Antarktikom u slučaju smanjivanja ozonskog omotača nad Zemljom. Građani će morati preodgojiti industrije i vlade. Molekule CO₂, kako nemaju mozga, ne mogu shvatiti duboku zamisao o suverenosti naroda. Njih naprosto nosi vjetar. Stvore li se na jednom mjestu, mogu završiti na posve drugome. Planet je nedjeljiv. Bez obzira na ideološke i kulturne razlike, narodi svijeta moraju surađivati. U suprotnom neće biti rješenja za stakleničko zagrijavanje i druge svjetske ekološke probleme. U tom stakleniku nalazimo se zajedno.

Na kraju, travnja 1993., predsjednik Bili Clinton obvezao je SAD na ono što je Bushova vlada odbijala: pridružiti se nizu drugih 150 država u potpisivanju protokola sa sastanka na najvišoj razini održanog prethodne godine u Rio de Janeiru. Tačnije, SAD se obvezuju da će do 2000. godine smanjiti emisiju ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova na razinu iz 1990. (i tada je emisija bila vrlo velika, ali se barem radi o koraku u pravom smjeru). Ispunjivanje ovog obećanja neće biti nimalo lako. SAD su se također obvezale na zaštitu biološke raznolikosti različitih ekosistema na planeti.

Naš tehnološki razvoj ne može više bezumno rasti uz potpuno zanemarivanje posljedica te tehnologije. Posve je u našoj moći da upravljamo tehnologijom, da je usmjerimo na boljitak svih stanovnika Zemlje. Možda u tim općim ekološkim problemima ima i nešto dobrog, jer nas, htjeli mi to ili ne ili ma kako u tome oklijevali, prisiljavaju na nov način razmišljanja — u kojem katkad dobrobit ljudske vrste ima veću važnost od državnih ili korporacijskih interesa. Kad nas se stavi u tešku situaciju, pokazuje se da znamo kako se iz nje izvući. Znamo što treba učiniti. Iz ekoloških kriza našeg doba trebalo bi poteći, osim ako nismo mnogo gluplji nego što ja mislim da jesmo, povezivanje država i generacija, pa čak i kraj našeg dugog djetinjstva.

(Esej Carl Sagana iz knjige Billions and Billions, 1997. Godine, prevod: Ruđer Jeny)